Kula od stakla

Najčešće su se igrali rata i bili su podijeljeni na Srbe i Turke. Bili su naoružani drvenim mačevima i limenim štitovima. U bojevima su napadali i branili se vikom i trkom. Borbe su bile bezazlene, bez pravih udaraca, ali dogodio se izuzetak po kojem je Lazar zauvijek zapamtio svoje ratovanje u kuli.

To je bio boj u kojem je “neprijateljski vojnik” svom silom nekoliko puta uzastopno udario Lazara po zgrčenim prstima, što ga je strahovito boljelo. Udarci nisu bili namjerni, ali napadač nije u mraku mogao procijeniti udara li stvarno koga i kojom snagom.Poslije toga Lazar je sjedio pokraj potoka i močio prste u hladnoj vodi čudeći se što je uopće ostao živ jer za njega je to postao pravi rat i pravi neprijatelj. Od toga dana Lazara je bilo strah proći tim mračnim dijelom kule.Jednom je pokušao sam onuda proći, kada nije bilo nikoga, ali je pobjegao od straha koji je bio toliko moćan, a bezrazložan. Nije povjerovao svojim očima kada je uspio izaći iz kule i ugledao svjetlost dana. Nije razumio čega se plašio i od čega je bježao. Odlučio je da nikome neće o tome govoriti.Jednoga dana, dok su se dječaci u kuli prepirali nakon zamorne igre, neočekivano se pojavila djevojčica po imenu Smiljka i u ruci držala prut. U igrama u kuli nisu sudjelovale djevojčice, a sada se odjednom pojavila Smiljka. Prestrašeno ih je gledala, zatim promrmljala da traži izgubljenu kozu.Najstariji od njih, Đorđije, prišao joj je i pitao je zašto je izgubila kozu. Govorio je neprirodno i otezao slogove da bi prikrio zbunjenost, a zatim pooštrio ton i ponovio pitanje. To je zvučalo lažno i neprijatno. Djevojčica je gledala u pod. Na zaprepaštenje svih, Đorđije je odjednom nesigurno pružio ruku prema njezinoj glavi.U tom trenutku Lazar je osjetio užasan strah. Nije znao hoće li je Đorđije udariti, pomilovati ili će se dogoditi “ono nešto” što se događa između muškarca i žene, što mu je bilo potpuno strano i nepoznato. Đorđije, koji mu je dosad bio odvratan, sada mu se činio stariji, uzvišen, dostojan i žaljenja i divljenja. Djevojčica je ravnodušno, bez straha čekala odluku.Tišinu i iščekivanje prekinuo je uzbuđen glas žene koja je dozivala Smiljku i približavala im se. Prekorila ju je pitanjem zar se tu čuvaju koze i nazvala je nesretnom nesrećom. Uzela je njezinu ruku i prut te zaprijetila dječacima. Svi su se odmah razbježali osim Đorđija, koji je polako odstupio. Lazar je dugo pamtio taj događaj i udarac po prstima.Stara kula srušena je i na njezinu mjestu sagrađen je park sa stazama, klupama i drvećem. Većina Lazarovih doživljaja izblijedila je, ali u njegovu su se pamćenju zadržali oni koji su bili neizrečeni i neshvatljivi. Nekad ih se sjeti u snu ili kada sluša glazbu, ili u potpuno neočekivanim trenucima.

Jesen u mom sokaku

Radnja se odvija ispred kavane. Huso Morlak, poluseljak i poluradnik, pijan je i razgovara sam sa sobom, pretpostavljajući da je dovoljno zanimljiv da netko u birtiji obraća pažnju na njega. U kutu, uza zid sjedi Mehan i prisluškuje Morlakov govor te pokušava shvatiti kome on to prijeti.Morlak se prijeti kako nekoga treba istući, ali svjestan je svoje inferiorne pozicije i jasno mu je da bi modrica koju bi on dobio zauzvrat bila dugotrajnija i imala veće posljedice od štete koje bi on mogao nanijeti toj osobi. Obrati se Mehi i ponudi mu rakiju koju on odbije.Morlak se brine oko toga kako će izađi pred svoju djecu, nema zemlje ni ikakvih posjeda osim dvije kokoši, a treba prehraniti četvero djece. Tvornica u kojoj je radio propala je i zatvorila se, a direktora nije briga za sudbinu njegovih zaposlenika. Mehan ga zabrinuto promatra, zatim odlazi dok se Morlak raspituje treba li netko poslušnog dvanaestogodišnjeg momka u najam.

2. slika

Scena se odvija u dvorištu ispred Hadžibegovićeve kuće. Na verandi leži Šefik, mlad momak, koleričan, odmara se u obiteljskoj kući. Čita časopis i nervozno vodi bilješke. Izdaleka se čuje starinska pjesma Zmaj preletje, vrata kuće se otvaraju i izlazi Šefikova sestra Almasa.Almasa ode do svoga brata, istrgne mu sve papire iz ruku i poljubi ga u obraz. Bila je udana, ali bez djece i obožavala je svoga brata. Almasa ponudi mlađem bratu kavu koji protestira jer je već popio nekoliko. Sestra naglašava kako je to običaj i kako oni uvijek oko pet popodne piju kavu i čudi se što to on pije u Sloveniji ako ne kavu.Šefik je zadnje dvije godine proveo u Sloveniji i Almasa ga podbada kako ga je nova zemlja toliko promijenila, pije kavu kao velegradska gospođa u posjeti jer drži tacnu pred ustima. Pokušava ga nagovoriti da se ostavi posla jer je došao na odmor.Uskoro im se pridružuje i njihova majka Hatidža koja uživa jer je njen sin napokon stigao doma na odmor. Odmah mu se počela prijetiti kako sljedeći put mora ostati u krevetu i odmarati, ali Šefiku ne odgovara toliko ležanje. Poručuje sinu kako će ga večeras doći posjetiti Amidža pa bi bilo najbolje da nigdje ne ide. Almasa primijeti majčin zamišljen pogled i shvati da se zagledala u direktora tvornice Halila kako sjedi sam na klupi.Hatidža se zabrinuto zapita što će sada biti s njim kad je tvornica propala, ali Šefik joj objašnjava kako se on ne mora brinuti jer ga čeka bolji posao negdje ili barem bolja plaća.Hatidža pokuša odglumiti ravnodušnost pred djecom kako ne bi ništa posumnjali, ali ipak se odvaži predložiti da ga pozovu na kavu. Šefik odmah odbija jer mu je dosta direktora i njegovih pametovanja, ali Hatidža tvrdi kako je on bio u braku s njenom sestričnom što ih čini svojevrsnim rodom.Iako je Šefik i dalje protestirao, Hatidža pošalje Almasu dolje do ograde da pozove Halila. Šefik se na trenutak radoznalo zagleda u majku koja je pokušavala prikriti uznemirenost. Nakon što ju je tako promatrao nekoliko trenutaka naglasi kako je ona sada udovica u najljepšim godinama. Majka ga blago počupa za kosu zbog zadirkivanja i zatim nastavi zabrinuto gledati prema Halilu koji je glavu pokrio rukama.

Dva Galeba bela sastala se

Roditelji su ga molili da se prilagodi ostalim galebovima i pokuša živjeti u jatu. On im je htio udovoljiti u tome no takvim životom nikada nije bio sretan. Nije ga zanimalo jato ni kričanje s ostalim galebovima i uvijek se ponovo vraćao sam sebi.Nikada nije bio zadovoljan sam sobom, htio je postati savršen u letenju i svakodnevno je sve više vježbao. Ubrzo je postigao i svjetski rekord i postao najbrži galeb leteći brzinom od 165 kilometara na sat. Tada se i srušio u more i onesvijestio.Plutajući tužno, začuje u sebi glas da je on jedan ograničeni galeb i da mora to prihvatiti. Odluči se tada vratiti u jato. No, pošto je već bila noć, galeb ponovo začuje glas koji mu je govorio da galebovi ne mogu letjeti noću i da nemaju kratka sokolova krila niti oči za noćni let. Nije se obazirao na glas, nastavljajući s letom.Najednom mu je sinulo. Treba samo presaviti duga krila i letjeti vršcima. Ne razmišljajući niti u jednom trenutku o opasnosti, vinuo se u visine od 600 metara i postigao tako brzinu od 260 kilometara na sat. Zaboravio je na dato obećanje da će se vratiti prijašnjem životu i ponovo je svakodnevno vježbao brzinu. Postigao je ubrzo i brzinu od 396 kilometara na sat. Niti jedan galeb prije nije postigao ovu brzinu.Bio je ponosan na sebe i svoj uspjeh i jedva je čekao podijeliti ga s ostalim galebovima. No, na njegovo iznenađenje, nitko nije bio presretan njegovim rekordom. I ne samo to, starješina ga je prozvao da je osramotio svoje jato. Izopćio ga je iz jata i naredio mu da ode živjeti na Daleke Hridi. Iako im je on objašnjavao novi smisao života, nitko nije imao sluha za to.

Živio je od tada nadalje samačkim, ali lijepim životom. Njegov život imao je smisla, a uz to, živio je dobro i mogao se prehraniti. Dugo je poživio.Jedne noći ukazala su mu se dva galeba. Uvidio je da oni lete kao i on te da postižu još i bolje brzine. Poveli su ga sa zemlje u nebo. On je tamo u grupi svojih istomišljenika vježbao letove. No, primijetio je da ih je jako malo. Njegov instruktor Sullivan, rekao mu je da je razlog tomu što je ovo samo jedan dio života i svaki ih galeb mijenja s obzirom na to što nauči u prethodnom. A Jonathan je naučio o životu sve.Starješina Čjang ga je podučio letu i on je ubrzo postigao nevjerojatne brzine. Snagom misli Jonathan se prebacio nazad na zemlju. Sve je više razmišljao o svom jatu koje ga je izopćilo i želio im je pomoći da nauče osve što i on, da budu slobodni. Vratio se na daleko Hridi gdje je upoznao još jednog galeba kojeg je jato izopćilo iz istog razloga. Bio je to galeb Fletcher Lynd. Ubrzo im se pridružilo još izopćenih galebova i svi zajedno su vježbali letenje.Nakon mjeseci vježbanja odlučili su se vratiti u svoje staro jato i pokazati im što znaju. Iako su im svi u početku okretali leđa, ubrzo se skup oko njih povećavao. Sve je više galebova željelo naučiti tako letjeti.Ubrzo, Fletcher im je postao glavni instruktor dok je Jonathan otišao poučavati neko novo jato. Fletcher je ostao u nadi da će jednoga dana ponovo sresti Jonathana Livingstona.

Dva oblaka u jednom danu

Dječica odjure na livadu i krenu igrati se s ostalom djecom. Majka je bila zabrinuta za svoju djecu i stalno je pogledavala gdje su. Već je bilo kasno i sunce je počelo padati, ali dječaci su se, kao i sva djeca, zaigrali i nisu primijetili koliko je kasno. Tada majka čuje grmljavinu i shvatila da dolazi tata oblak. Bio je ljut i grmio je. Čim je ušao u kuću, rekao je ženi da spakuje djecu, jer oni među prvima moraju ići na istok. Ona odvrati da su djeca vani i da se igraju, a otac na to zagrmi još jače.Majka je brzo izašla kako bi potražila djecu. Naljutila se na njih, a oni su se opravdavali da su se zaigrali. Rekla im je da je otac ljut na njih, a i oni su se toliko naskakali da će ih morati nositi do doma jer neće htjeti hodati od umora.

Kad su stigli kući, tamo ih je dočekala i baka. Dječaci su je pitali idu li to oni ponovo na more, a ona je odgovorila kako im je to možda i posljednje putovanje. Iako su oblačići bili još mali, oni rijetko kada žive dugo. Neki i tako mali nestanu dok se igraju i onda odu u raj, te su takvi oblaci i najsretniji. Neke opet progutaju crni oblaci i onda se množe na jesen. Ali kako god skončali, na kraju svi oblaci padnu iza ponora. Što se nakon toga događa, nitko ne zna. Neki kažu da je to kraj, a neki da se od tamo opet vraćaju, ali bez saznanja o ičemu prije.Baka misli da će se svi oni opet sresti. Rastanak jest tužan, ali on vodi do novih sastanaka. Svi oni će se još puno naputovati, a onda će sresti i braću na sjeveru, koja na leđima nose velike košare sa snijegom. Djeca nisu znala što je to snijeg, ali im je baka rekla da će vidjeti. Život možda jest kratak, ali je svakako i lijep. Ne trebaju se mali oblačići uzrujavati što veliki oblaci buče. Oni su nekada tako ljuti, ali već sljedeći trenutak mirno spavaju na povjetarcu.Baka bi pričala još, ali su svi morali ići na spavanje. Sutra ih je čekao dug put za koji se trebalo osnažiti, okrijepiti i odmoriti.Braća oblak su jako voljela svoju baku, koja im je pričala najljepše priče. Nikada im nije bilo dosta njezinih priča, ali je ona znala kada treba stati. Dva brata oblak bili su još mali, zato su se morali dobro odmoriti prije velikog putovanja. Na njemu će doživjeti još puno pustolovina i upoznati mnogo toga što sada niti ne znaju da postoji.

Elektricki spojevi u transu

Seljak na te njene riječi pođe raditi u polje, a Elektra na potok. Na putu susreće brata Oresta i njegovog prijatelja Pilada s pratnjom. Orest dolazi u rodni kraj s namjerom da osveti smrt svog oca. Njemu je bio na grobu i kao žrtvu prinio pramen svoje kose. Drugi razlog zbog kojeg se vratio je da pronađe svoju sestru. Dok Orest tako Piladu priča svoje namjere, ususret im dolazi Elektra, ali ju Orest ne prepoznaje: “Al’ eno, vidim, ide jedna sluškinja, / Na glavi ostriženoj nosi ona trh – / Iz vrutka vodu.” Prije nego im se približila, njih dvojica zađu u grmlje. Elektra nastavlja svoju plačnu tužaljku o ocu kojeg je ubila njena vlastita majka i o bratu koji ju je ostavio samu. Dolazi zbor argivskih djeva i poziva ju na slavlje Argivaca, koji su krenuli do božice Here. No Elektri nije do plesa i zabave jer su joj halje uprljane, kosa ostrižena, uopće ne liči kraljevni. Argivke joj govore da neće neprijatelja svladati suzama, nego molitvama bogu. Ali Elektra nastavlja:

Elektra spazi Oresta i Pilada u grmlju te se uplaši. Oresto joj prepriječi put i kaže joj da se ne boji. Oresto ne želi odmah otkriti svoj identitet, pa se pretvara da je glasnik Elektrinog brata: “Od tvoga dođoh brata, – tebi nosim glas.” Elektra se odmah zainteresira za bratovu sudbinu, pa spopade Oresta pitanjima je li joj brat živ i gdje se nalazi. Oresto kaže da dolazi u ime njenog brata provjeriti kako je ona, je li živa i sita. Oresto se zanima za Elektrin brak i kakav je suprug prema njoj. Ali ona za muža seljaka ima samo riječi hvale: “Siromah – dobar, prema meni skroman, svet.” I Orest osjeti prema njenom mužu poštovanje kad je saznao da mu je sestra još djevica. Elektra otkriva da ju je Egist oženio za seljaka, čovjeka niskog roda, kako ne bi rodila sina plemića, koji bi osvetio smrt njenog oca. Oresto iz daljnjeg razgovora s Elektrom saznaje da se ona ne bi ustručavala osvetiti oca, ako se njen brat pojavi. Ali otkriva da ne bi prepoznala brata i da se on vrati. Jedino bi ga znao prepoznati očev učitelj, koji je Oresta i spasio. Elektra prenosi preko Oresta poruku za samog Oresta:

“Orestu javi moj i moga oca jad,
U kakvoj halji dane vani trajem ja,
Kolikog gada puna sam i kakav krov
Sad mjesto dvora kraljevskoga krije me!”

Elektrin muž se vraća s polja i ugleda ženu kako razgovara sa strancima. Ubrzo saznaje da su došli kao glasnici te seljak iskazuje poštovanje prema njima i poziva ih u svoj skromni dom: “Ded uđ’te pod krov! Mjesto riječi lijepijeh/ Vi dare primit ćete, moj što krije dom.” Oresta ovakav seljakov čin gostoprimstva silno obraduje i ugodno iznenadi te on i Pilad prihvate poziv u kuću. No Elektri to nije bilo po volji, pa grdi muža što je primio goste u kuću, a zna da bijedno žive i da ih ne mogu dostojno poslužiti. Stoga šalje muža očevom učitelju koji je spasio Oresta, da dođe u njihov skroman dom i ponese štogod za jesti, jer će mu biti drago da od stranaca (Oresta i Pilada) čuje da je Oresto živ. Drugi čin završava pjesmom zbora argivskih djeva, koje pjevaju o strahoti Klitemnestrinog zločina i o kovanju Ahilejevog štita.

Na dnu okreana

Sljedeće jutro, profesora je probudio stjuard koji ga je uputio kapetanu Nemu. Sve je bilo spremno. Dio puta prijeći će čamcem jer je tako jednostavnije, a tamo su ih već čekala ronilačka odijela. Do zatvorenog zaljeva stigli su oko 6 ujutro i odmah bacili sidro. Sve je bilo pusto jer se biserari na tom području okupljaju tek za mjesec dana. Odmah su obukli ronilačka odijela kako bi zaronili. Na kratak izlet u morske dubine išli su kapetan Nemo, profesor, Conseil i Ned. Ostatak Nautilusove posade koja ih je pratila, ostali su u čamcu. Kapetan je pružio profesoru nož u slučaju susreta s morskom psom, što profesora i nije posebno utješilo.Nakon što su se spustili u dubine, ugledali su raskošnu gomilu bisernica koje je Ned odmah počeo skupljati u mrežu. No, za to nije bilo mnogo vremena jer se kapetan Nemo uputio prema špilji, a s obzirom na to da je on jedini znao put, svi su ga spremno pratili, iako nisu znali što točno smjera. Unutar špilje ugledali su ogromnu školjkaču. Obje školjke mekušca bile su malo odškrinute pa je kapetan stavio bodež među njih kako se ne bi zatvorile. Unutar njih nalazio se biser veličine oraha. Jedino je kapetan znao za to mjesto i biser koji se tamo nalazio te svake godine sve više i više rastao.Uskoro su napustili špilju i neko vrijeme promatrali ronioca koji je pokušavao skupiti školjkaše. U jednom trenutku, ronilac se zaustavio i krenuo hitro prema površini. Profesor je odmah shvatio o čemu je riječ. Pojavio se ogroman morski pas. Napao je ronioca, ali baš kad ga se spremao ugristi kapetan Nemo krene na njega i njihova borba započne. Kapetan Nemo počeo je gubiti, ali tada uskoči Ned Land i harpunom pogodi psinu u glavu. Kapetan Nemo brzo otpliva do ronioca koji se nije mogao dići do površine jer je bio zapetljan u uže. Svi su isplivali na površinu, ukrcali su se na ribarev čamac, gdje je kapetan isti tren počeo oživljavati nesretnog ronioca. Nakon što se ronilac oporavio, vratili su se u Nautilus.

Crveno more

Nautilus se sutradan uputio prema Omanskom moru. Neda je zanimalo kamo se kapetan uputio i što je naumio za njihovo putovanje, ali profesor je znao jednako koliko i Ned. Ići će ondje gdje kapetan odluči i oni nisu mogli poduzeti puno u vezi toga. Ned je napomenuo kako su na Nautilusu već tri mjeseca, ali profesor je odgovorio kako je njemu lijepo na ovom putovanju i kako bi mu bilo žao kad bi se sada završilo. Imaju još toliko toga za vidjeti.Podmornica je uplovila u Crveno more. Kapetan Nemo izašao je na palubu te profesor iskoristi situaciju kako bi izvukao bar nekakvu informaciju o kapetanovim namjerama. Kapetan je komentirao da su povjesničari smatrali kako je Crveno more strašno opasno, ali oni naravno nisu znali za Nautilus i njegove sposobnosti. Nažalost, potrajat će još prije nego nastane replika ove podmornice. Ipak je Nautilus stoljećima ispred svog vremena. Kapetan Nemo najavio je da će prekosutra biti u Sredozemnom moru, što je profesora poprilično iznenadilo. Nije mu bilo jasno kako će u tako kratkom vremenu stići oploviti Afriku i obići Rt dobre nade, ali kapetan mu je objasnio kako će proći ispod. Naime, postoji podzemni prolaz koji je kapetan prozvao Arapski prolaz. Počinje ispod Sueza, a završava u zaljevu Peluzija.

Mnogi ostaju sami na kraju

Ljubo je potrčao prema dvoru kako bi dao Zlatokosi izgubljeni prsten. Ova je bila sva u čudu, ali i dalje nije željela pristati na prosidbu. Rekla mu je kako ima još jedan zadatak prije no što pristane i ako ga ne ispuni neće biti ništa od svadbe.Ispričala mu je kako postoji div imenom Galifron koji ubija njezine ljude zbog toga što nije pristala na udaju. Zamolila je Ljubu neka ga se riješe, a kao dokaz neka donese njegovu glavu.Ljubu je bilo strah tog zadatka jer nije znao kako će oboriti diva, ali nije odustajao. Krenuo je prema šumi i začuo glasno urlikanje. Bio je to div Galifron. Izvadio je svoj mač i pred njim se stvorio gavran. Onaj isti kojeg je nekidan spasio od orla. Počeo je kljucati divove oči dok ga nije oslijepio, a Ljubo ga je uspio savladati. Odnio je princezi glavu, a ona se opet zaprepastila. Ipak, nije mogla pristati na prosidbu. Ljubo je već bio očajan.Princeza je smislila zadnji zadatak kojeg Ljubo treba izvršiti. Rekla mu je neka ode do mračne pećine gdje iz izvora teče voda koja daje vječno zdravlje i ljepotu. Problem je bio u tome što izvor čuvaju dva zmaja, a ona je pomislila kako Ljubo neće moći savladati obojicu. No, Ljubo se uputio prema pećini dok su svi bili uvjereni da mu slijedi neizbježna smrt. Ni on nije vjerovao da će uspjeti kada je pred pećinom ugledao zeleno-žutog zmaja s dugim repom. Rekao je psiću neka pokupi njegovu krv ako pogine i odnese ju kralj te ispriča njegovu strašnu sudbinu.Ukazala mu se sova koju je spasio od sigurne smrti. Rekla mu je neka joj da staklenku koju će ona napuniti vodom s izvora jer zna svaki kutak mračne špilje i to joj neće biti nikakav problem. Obećala je da će mu se odužiti pa je to i učinila. Ljubo je tako izvršio i posljednji zadatak i sav sretan odnio vodu Zlatokosi. Ona više nije imala ispriku i otišla je s njime do kralja.

Princeza mu je čak ponudila neka se on oženi za nju i postane kralj, ali Ljubo je bio vjeran svom gospodaru i morao je održati svoju riječ. Kada su stigli u kraljevstvo uslijedila je dugoočekivana svadba.Nakon nekog vremena Zlatokosa je sve češće počela kralju spominjati Ljubu dok ovaj nije postao sve više ljubomoran. Odlučio je zatvoriti ga u tamnicu jer nije mogao više podnijeti priče o njegovoj ljubaznosti. Kako je imao svog vjernog prijatelja psa, psojećivao ga je svaki dan i prenosio novosti koje se događaju u kraljevstvu.Zlatokosa je načula da je njezin muž zatvorio Ljubu u tamnicu i nije mogla vjerovati što je učinio jer je mislila kako ima povjerenja u svog poslanika. Kralj je pomislio kako ga Zlatokosa voli jer on nije dovoljno lijep za nju. Primjetio je bocu vode na kaminu. Znao je da je to voda ljepote, ali nije znao da je jednoj sluškinji ta boca pala na pod i izlila se sva voda pa od straha da netko za to na dvoru ne sazna, podvalila je drugu bocu u kojoj je bila voda za trovanje vlastele ako počine neko kazneno djelo.Ne sluteći što mu se sprema, kralj je dohvatio bocu s vodom i natrljao njome svoje lice. Kada je to učinio, zaspao je i više se nikada nije probudio jer je to bila otrovna voda. Nakon tog događaja Zlatokosa je oslobodila Ljubu i okrunila ga. Svi su bili presretni, a oni su živjeli dugo i sretno.