Pjevanje počinje opisom male čete Crnogoraca, junaka koji su se skupili za osvetnički pohod na Smail-agu. Četa se okupila u Cetinju i krenula usred noći prema turskom logoru.
Ovo pjevanje puno je opisa čete, kao složne, hrabre vojske koja jedva čeka stići na cilj: “Vjerna uz druga drug koraca/ Nerazlučno, vjerno i tvrdo, Ko Blizanci, zvijezde jasne,/ Kad sunčani zrak ugasne”. Cijelu noć su putovali i “dan već rudjet poče”, a pred zoru su u planini sreli pastira: “Crkva mu je divno podnebesje, /Oltar časni brdo i dolina,/ Tamjan miris, što se k nebu diže”.
Starac svećenik ispratio je četu govorom o veličini njihovog pohoda, podsjećajući ih na “kršovitu, ali vami zlatnu” rodnu zemlju. Na opće iznenađenje čete, pristupio im je Novica, “al’ ne koji prije,/ Jer ne na vas, nego s vami gredem/ Turskom krvi sad omastit ruke”. Zamolio ih je da ga pokrste, kao konačni znak njegove vjernosti njima i kršćanskoj vjeri. Svećenik je Novicu polio svetom vodom pred svima, čime je Novica postao ravnopravni član čete koja je krenula u pohod protiv Smail-age.
Na kraju je svećenik četi dao oproštaj od grijeha, blagoslovio ih i otišao, a četa je krenula dalje u osvetnički naum.
Harač
Ovo je četvrto pjevanje spjeva, ujedno i najduže. Njegova radnja odvija se paralelno s polaskom čete u agin logor. “Harač” je turski porez, koji se naplaćuje po broju muških glava i ubire se od kršćanske raje. Taj porez je turskim silnicima bio glavni izvor prihoda, a često se pojam “haračenje” odnosi na prisilno i krvavo iznuđavanje poreza i drugih podavanja.
Pjevanje počinje odom Gackom polju, kao idiličnom i ugodnom krajoliku “kad u tebi glada nema”. Haračlije, agini podanici koji kupe porez uništavaju sve pred sobom ne bi li došli do vrijednosti, a budući da je narod siromašan i nema puno toga za ponuditi, i sam aga se priključio krvavom pohod. “Mili Bože, što je raja kriva? […] Što je kriva? – kriva ‘e, što je živa, / A neima što Turčinu treba:/ Žuta zlata i bijela hljeba.” Dakle, ono što haračlije traže je hrana i zlato. One koji nemaju dovoljno uzimaju kao zarobljenike i kasnije ih muče.
“Harač” donosi opise Smail-age Čengića u stilu romantizma, kao demonskog lika, ali i čovjeka koji griješi. Naime, aga je zavitlao koplje kako bi ubio kršćana, “al’ i dobra u junaka/ Dremne katkad ruka hrabra” – aga je promašio i pogodio slučajno svog vojnika u oko. Raja mu se krenula rugati, što je pojačalo Smail-agin bijes, koji je još većom silinom i krvništvom krenuo na kršćane sa svojom vojskom.
Slijede prizori maltretiranja Crnogoraca, koji su se nakon ubijanja razbježali, a Smail-aga viče: “Harač, harač, il’ još gore biče!” Raja moli agu da im da još pet, šest dana da skupe harač, ali aga ne prestaje: “Harač, harač, rajo, treba!” Raja odgovara: “Hljeba, hljeba, gospodaru!/ Ne vidjesmo davno hljeba!” Ovi stihovi najpoznatiji su stihovi u cijelom spjevu, a u ovom pjevanju postaju svojevrsni refren, kojim se naglašava strahovitost turskog haračenja i ubijanja.
Pala je noć, Turci su se povukli u “čadore” (šatore), među kojima je agin najveći i najljepši. Na ražanj su stavili ovna i okrijepili se rakijom, a nakon toga aga “planu opet kano plamen živi” i naredi slugama da nastave sa skupljanjem harača.
U međuvremenu se četa hrabrih Crnogoraca, među kojima je bio i Novica, već približila aginom logoru. Opkolili su šatore s triju stranu i osluškivali turske glasove. Aga je u svom šatoru zamolio Bauka da ga opjeva uz gusle. Usred pjesme, svuda se čula vika:”Vlasi, vlasi!”, i jedan dio čete prodre u šator. U tom metežu poginuo je Smail-aga, a Turci su nastavili s borbom. Poginule su i najbliže agine sluge, ali je poginuo i junak Novica.
Nema komentara:
Objavi komentar