Kula od stakla

Najčešće su se igrali rata i bili su podijeljeni na Srbe i Turke. Bili su naoružani drvenim mačevima i limenim štitovima. U bojevima su napadali i branili se vikom i trkom. Borbe su bile bezazlene, bez pravih udaraca, ali dogodio se izuzetak po kojem je Lazar zauvijek zapamtio svoje ratovanje u kuli.

To je bio boj u kojem je “neprijateljski vojnik” svom silom nekoliko puta uzastopno udario Lazara po zgrčenim prstima, što ga je strahovito boljelo. Udarci nisu bili namjerni, ali napadač nije u mraku mogao procijeniti udara li stvarno koga i kojom snagom.Poslije toga Lazar je sjedio pokraj potoka i močio prste u hladnoj vodi čudeći se što je uopće ostao živ jer za njega je to postao pravi rat i pravi neprijatelj. Od toga dana Lazara je bilo strah proći tim mračnim dijelom kule.Jednom je pokušao sam onuda proći, kada nije bilo nikoga, ali je pobjegao od straha koji je bio toliko moćan, a bezrazložan. Nije povjerovao svojim očima kada je uspio izaći iz kule i ugledao svjetlost dana. Nije razumio čega se plašio i od čega je bježao. Odlučio je da nikome neće o tome govoriti.Jednoga dana, dok su se dječaci u kuli prepirali nakon zamorne igre, neočekivano se pojavila djevojčica po imenu Smiljka i u ruci držala prut. U igrama u kuli nisu sudjelovale djevojčice, a sada se odjednom pojavila Smiljka. Prestrašeno ih je gledala, zatim promrmljala da traži izgubljenu kozu.Najstariji od njih, Đorđije, prišao joj je i pitao je zašto je izgubila kozu. Govorio je neprirodno i otezao slogove da bi prikrio zbunjenost, a zatim pooštrio ton i ponovio pitanje. To je zvučalo lažno i neprijatno. Djevojčica je gledala u pod. Na zaprepaštenje svih, Đorđije je odjednom nesigurno pružio ruku prema njezinoj glavi.U tom trenutku Lazar je osjetio užasan strah. Nije znao hoće li je Đorđije udariti, pomilovati ili će se dogoditi “ono nešto” što se događa između muškarca i žene, što mu je bilo potpuno strano i nepoznato. Đorđije, koji mu je dosad bio odvratan, sada mu se činio stariji, uzvišen, dostojan i žaljenja i divljenja. Djevojčica je ravnodušno, bez straha čekala odluku.Tišinu i iščekivanje prekinuo je uzbuđen glas žene koja je dozivala Smiljku i približavala im se. Prekorila ju je pitanjem zar se tu čuvaju koze i nazvala je nesretnom nesrećom. Uzela je njezinu ruku i prut te zaprijetila dječacima. Svi su se odmah razbježali osim Đorđija, koji je polako odstupio. Lazar je dugo pamtio taj događaj i udarac po prstima.Stara kula srušena je i na njezinu mjestu sagrađen je park sa stazama, klupama i drvećem. Većina Lazarovih doživljaja izblijedila je, ali u njegovu su se pamćenju zadržali oni koji su bili neizrečeni i neshvatljivi. Nekad ih se sjeti u snu ili kada sluša glazbu, ili u potpuno neočekivanim trenucima.