U prizemlju kuće nalazila se djedova pomorska agencija. Bila je to velika popločana prostorija, pregrađena staklenim ošitom s prozorčićima. Na zidu su visjele dvije geografske karte, ispred kojih je Ivan Galeb proveo nebrojeno sati. Nakon opisa prostorije, slijedi opis djeda. On je bio snažne, zdrave prirode, energičan poslovan čovjek i nimalo sentimentalan. Čista djedova suprotnost bila je Galebova baka. Ona je krhka i bolećiva, slabo otporna na život, ali Galeb navodi kako je zahvalan i takvoj baki jer ima osjećaj da bi bez njenih slabosti, koje je možda i on naslijedio, prošao kroz život zazidanih ušiju i s neprobojnom opnom na očima. Taj zaključak ga navodi na razmišljanje o ljubavi koju bi svatko trebao osjećati prema samome sebi. Pretpostavljati nekakvo drugo, dočaravano “ja” svome istinskome, značilo bi pretpostavljati uobraženo realnome, a to nije stvarno niti zdravo. Jednako tako, tvrdi Galeb, ljudi vole i svoje krize i lomove. Neki se čak i vrijeđaju kad im se oni ne priznaju.
Kad na paviljonu preko puta otvore ili zatvore jedan prozor, u Galebovoj sobi se na trenutak vidi odbljesak sunca, što ga podsjeti na jednu svjetlosnu igru iz djetinjstva, koja mu je donosila neiscrpne radosti. Ivan Galeb prepričava kako je, igrajući se, zarobio u ogledalu zračicu sunca. Odrazio ju je s male površine stakalca negdje vani. Ta svjetlost tako bi pridavala pokret ukočenim predmetima i osmijeh tužnim ljudskim stvarima.
Pripovjedač nam otkriva kako oca nije upamtio, osim iz pričanja koja je o njemu iz djetinjstva upamtio i možda još više iz prešućivanja. Iz brojnih njegovih fotografija, iz raznih životnih doba, koje ja pronašao u albumu, satkao je njegov lik. Zbog toga i danas ima osjećaj da ga je u životu poznavao. Otac mu je zadao mnogo jada u djetinjstvu. Bio je pomorac, mlad, veoma lijep čovjek, s odrazom tužne ležernosti u svijetlim očima. Jedva primjetan, blagi osmijeh bezbrižnosti, titrao bi mu na usnama. Plovio je nekoliko godina kao zapovjednik na jedrenjaku Margarita i zaglavio na moru dok je Ivan još bio u povojima. Bilo je mnogo govorkanja oko razloga njegove smrti, ali Ivan je smatrao da je najvjerojatnija priča da je obolio od zapetljaja crijeva i umro. Ipak, kasnije se daje naslutiti da je otac našao novu ženu, da živi u Južnoj Americi i ima novu obitelj. Pripovjedač smatra kako takvi ljudi nikako ne bi trebali imati djece. Dalje navodi kako ipak ne mrzi svoga oca. Možda ga čak pomalo i voli, ali voli ga onim nezainteresiranim i nepomućenim osjećajem, kojim volimo u suštini indiferentne stvari.
Jedno poglavlje posvećeno je majci Ivana Galeba, koja je potjecala iz nešto boljih pučkih redova. Njen otac imao je mali mlin za buhač (biljka čiji se cvijet melje u žutu prašinu, koja se upotrebljava protiv komaraca i biljnih štetočina) i uživao glas mirna i čestita čovjeka. Majku je zapazio otac, zaljubio se u nju, začeo s njom Ivana Galeba pa opet odlutao morima. Poslije toga se više nije nikad vratio, zbog smrti ili nove obitelji. Njegova majka je unatoč tome i dalje ostala zaljubljena u njega, ali ga gotovo nikad ne bi spominjala i obarala bi oči kad bi ga drugi spomenuli. Majka je bila tiha žena, koja je duboko skrivala svoje osjećaje, nikada ne dopuštajući da izbiju na površinu, pogotovo ne u eksplozivnim izljevima. Bila je dobra, strpljiva žena i sa svakim se dobro slagala. Umrla je naglo, u nekoliko dana, od upale pluća, poslije jednog izleta kada je Ivan Galeb bio još dječak. Majčina smrt ostavila je dubok trag praznine u Ivanu Galebu.
Sav kućni život odvijao se u blagovaonici stana, tako da su se sve presudne stvari za obitelj odvile u tom prostoru. Tu bi se čitava obitelj okupljala svakog obroka, a tetke bi uvijek dolazile posljednje. Ivan Galeb opisuje svoje tetke. Kaže kako pojedina od njih kao da nije bila čitava stvar za sebe, već samo polovina jedne dvojne stvari. Kao da su na svijet gledale i doživljavale samo jednim parom očiju. Iako je godinama živio s njima, Ivan Galeb nije razvio u sebi gotovo nikakve osjećaje prema njima.
Salon u kući se rijetko kad otvarao. Posjetioci i gosti primali bi se u blagovaonici. Ivan Galeb u ovom poglavlju iznosi svoje saznanje kako svi mi gotovo uvijek više ili manje stiliziramo naše duševne patnje. Sam pripovjedač nije podnosio taj salon, čija je zidna tapiserija isprepletenih plavih i žutih šara, pokretala fizičku mučninu u njegovu želucu. U taj bi se salon ipak sklanjao kad bi mu zbog nečega postalo neizdrživo u kući. U blagovaonici je gotovo čitav dan vrijeme provodio pripovjedačev boležljivi stric, koji je bio nekoliko godina mlađi od njegova oca. Većinu vremena provodio bi promatrajući dolazak parobroda. Malo po malo je gubio vlast nad kretnjama tijela i na kraju umro.
Ivan Galeb se na trenutak vraća u sadašnjost i iz te perspektive komentira vrijeme. No uskoro kreću nova prisjećanja na djetinjstvo. Navodi kako se često u djetinjstvu zamišljao kao drvo i činilo bi mu se kako točno osjeća ono što osjeća drvo, samo što ono nije toga svjesno i ne zna to izraziti. Ponekad bi želio biti samo drvo kako bi živio njegovim slijepim, duboko čulnim životom. Ivan Galeb razmišlja o tome kako u životu potpuno zaboravimo na pejzaž, potpuno izgubimo vezu sa stablima, s prirodom oko nas i zanima nas samo čovjek. Ali u starosti opet osvijestimo prirodu.
Sljedeće jutro u sobu Ivana Galeba ušao je mladi doktor i dva bolničara kako bi iznijeli drugi krevet. Kasnije u poglavlju saznajemo da je Ivan Galeb glazbenik i da je u bolnici završio nakon nesretnog slučaja koji se dogodio na izletu, gdje je ozlijedio ruku. Time si je upropastio daljnju karijeru glazbenika, upravo kad je stajao na pragu slave.
Pripovjedač navodi kako je prošlu noć, ležeći u mraku, proveo nastojeći se prisjetiti slikarije blagovaonice iz djetinjstva. Vidio bi pred očima u tančine jasne slike s fantastičnim pticama, ukrasne vijence voća i cvijeća, a u sredini je bila kućica u vrtu. Ostale prostorije u kući bi se krečile, ali blagovaonica nikada, samo kako bi se očuvale te slike. U blagovaonici bi se okupljali djedovi prijatelji i suradnici iz općine. Uglavnom bi raspravljali o komunalnim poslovima i o svjetskim događajima. Ivan Galeb bi redovno prisustvovao tim sastancima i slušao njihove razgovore, danima kada nije bilo sunca pa djeca iz rodbine i susjedstva ne bi došla na igranje.
Nema komentara:
Objavi komentar