Kula od stakla

Najčešće su se igrali rata i bili su podijeljeni na Srbe i Turke. Bili su naoružani drvenim mačevima i limenim štitovima. U bojevima su napadali i branili se vikom i trkom. Borbe su bile bezazlene, bez pravih udaraca, ali dogodio se izuzetak po kojem je Lazar zauvijek zapamtio svoje ratovanje u kuli.

To je bio boj u kojem je “neprijateljski vojnik” svom silom nekoliko puta uzastopno udario Lazara po zgrčenim prstima, što ga je strahovito boljelo. Udarci nisu bili namjerni, ali napadač nije u mraku mogao procijeniti udara li stvarno koga i kojom snagom.Poslije toga Lazar je sjedio pokraj potoka i močio prste u hladnoj vodi čudeći se što je uopće ostao živ jer za njega je to postao pravi rat i pravi neprijatelj. Od toga dana Lazara je bilo strah proći tim mračnim dijelom kule.Jednom je pokušao sam onuda proći, kada nije bilo nikoga, ali je pobjegao od straha koji je bio toliko moćan, a bezrazložan. Nije povjerovao svojim očima kada je uspio izaći iz kule i ugledao svjetlost dana. Nije razumio čega se plašio i od čega je bježao. Odlučio je da nikome neće o tome govoriti.Jednoga dana, dok su se dječaci u kuli prepirali nakon zamorne igre, neočekivano se pojavila djevojčica po imenu Smiljka i u ruci držala prut. U igrama u kuli nisu sudjelovale djevojčice, a sada se odjednom pojavila Smiljka. Prestrašeno ih je gledala, zatim promrmljala da traži izgubljenu kozu.Najstariji od njih, Đorđije, prišao joj je i pitao je zašto je izgubila kozu. Govorio je neprirodno i otezao slogove da bi prikrio zbunjenost, a zatim pooštrio ton i ponovio pitanje. To je zvučalo lažno i neprijatno. Djevojčica je gledala u pod. Na zaprepaštenje svih, Đorđije je odjednom nesigurno pružio ruku prema njezinoj glavi.U tom trenutku Lazar je osjetio užasan strah. Nije znao hoće li je Đorđije udariti, pomilovati ili će se dogoditi “ono nešto” što se događa između muškarca i žene, što mu je bilo potpuno strano i nepoznato. Đorđije, koji mu je dosad bio odvratan, sada mu se činio stariji, uzvišen, dostojan i žaljenja i divljenja. Djevojčica je ravnodušno, bez straha čekala odluku.Tišinu i iščekivanje prekinuo je uzbuđen glas žene koja je dozivala Smiljku i približavala im se. Prekorila ju je pitanjem zar se tu čuvaju koze i nazvala je nesretnom nesrećom. Uzela je njezinu ruku i prut te zaprijetila dječacima. Svi su se odmah razbježali osim Đorđija, koji je polako odstupio. Lazar je dugo pamtio taj događaj i udarac po prstima.Stara kula srušena je i na njezinu mjestu sagrađen je park sa stazama, klupama i drvećem. Većina Lazarovih doživljaja izblijedila je, ali u njegovu su se pamćenju zadržali oni koji su bili neizrečeni i neshvatljivi. Nekad ih se sjeti u snu ili kada sluša glazbu, ili u potpuno neočekivanim trenucima.

Jesen u mom sokaku

Radnja se odvija ispred kavane. Huso Morlak, poluseljak i poluradnik, pijan je i razgovara sam sa sobom, pretpostavljajući da je dovoljno zanimljiv da netko u birtiji obraća pažnju na njega. U kutu, uza zid sjedi Mehan i prisluškuje Morlakov govor te pokušava shvatiti kome on to prijeti.Morlak se prijeti kako nekoga treba istući, ali svjestan je svoje inferiorne pozicije i jasno mu je da bi modrica koju bi on dobio zauzvrat bila dugotrajnija i imala veće posljedice od štete koje bi on mogao nanijeti toj osobi. Obrati se Mehi i ponudi mu rakiju koju on odbije.Morlak se brine oko toga kako će izađi pred svoju djecu, nema zemlje ni ikakvih posjeda osim dvije kokoši, a treba prehraniti četvero djece. Tvornica u kojoj je radio propala je i zatvorila se, a direktora nije briga za sudbinu njegovih zaposlenika. Mehan ga zabrinuto promatra, zatim odlazi dok se Morlak raspituje treba li netko poslušnog dvanaestogodišnjeg momka u najam.

2. slika

Scena se odvija u dvorištu ispred Hadžibegovićeve kuće. Na verandi leži Šefik, mlad momak, koleričan, odmara se u obiteljskoj kući. Čita časopis i nervozno vodi bilješke. Izdaleka se čuje starinska pjesma Zmaj preletje, vrata kuće se otvaraju i izlazi Šefikova sestra Almasa.Almasa ode do svoga brata, istrgne mu sve papire iz ruku i poljubi ga u obraz. Bila je udana, ali bez djece i obožavala je svoga brata. Almasa ponudi mlađem bratu kavu koji protestira jer je već popio nekoliko. Sestra naglašava kako je to običaj i kako oni uvijek oko pet popodne piju kavu i čudi se što to on pije u Sloveniji ako ne kavu.Šefik je zadnje dvije godine proveo u Sloveniji i Almasa ga podbada kako ga je nova zemlja toliko promijenila, pije kavu kao velegradska gospođa u posjeti jer drži tacnu pred ustima. Pokušava ga nagovoriti da se ostavi posla jer je došao na odmor.Uskoro im se pridružuje i njihova majka Hatidža koja uživa jer je njen sin napokon stigao doma na odmor. Odmah mu se počela prijetiti kako sljedeći put mora ostati u krevetu i odmarati, ali Šefiku ne odgovara toliko ležanje. Poručuje sinu kako će ga večeras doći posjetiti Amidža pa bi bilo najbolje da nigdje ne ide. Almasa primijeti majčin zamišljen pogled i shvati da se zagledala u direktora tvornice Halila kako sjedi sam na klupi.Hatidža se zabrinuto zapita što će sada biti s njim kad je tvornica propala, ali Šefik joj objašnjava kako se on ne mora brinuti jer ga čeka bolji posao negdje ili barem bolja plaća.Hatidža pokuša odglumiti ravnodušnost pred djecom kako ne bi ništa posumnjali, ali ipak se odvaži predložiti da ga pozovu na kavu. Šefik odmah odbija jer mu je dosta direktora i njegovih pametovanja, ali Hatidža tvrdi kako je on bio u braku s njenom sestričnom što ih čini svojevrsnim rodom.Iako je Šefik i dalje protestirao, Hatidža pošalje Almasu dolje do ograde da pozove Halila. Šefik se na trenutak radoznalo zagleda u majku koja je pokušavala prikriti uznemirenost. Nakon što ju je tako promatrao nekoliko trenutaka naglasi kako je ona sada udovica u najljepšim godinama. Majka ga blago počupa za kosu zbog zadirkivanja i zatim nastavi zabrinuto gledati prema Halilu koji je glavu pokrio rukama.

Dva Galeba bela sastala se

Roditelji su ga molili da se prilagodi ostalim galebovima i pokuša živjeti u jatu. On im je htio udovoljiti u tome no takvim životom nikada nije bio sretan. Nije ga zanimalo jato ni kričanje s ostalim galebovima i uvijek se ponovo vraćao sam sebi.Nikada nije bio zadovoljan sam sobom, htio je postati savršen u letenju i svakodnevno je sve više vježbao. Ubrzo je postigao i svjetski rekord i postao najbrži galeb leteći brzinom od 165 kilometara na sat. Tada se i srušio u more i onesvijestio.Plutajući tužno, začuje u sebi glas da je on jedan ograničeni galeb i da mora to prihvatiti. Odluči se tada vratiti u jato. No, pošto je već bila noć, galeb ponovo začuje glas koji mu je govorio da galebovi ne mogu letjeti noću i da nemaju kratka sokolova krila niti oči za noćni let. Nije se obazirao na glas, nastavljajući s letom.Najednom mu je sinulo. Treba samo presaviti duga krila i letjeti vršcima. Ne razmišljajući niti u jednom trenutku o opasnosti, vinuo se u visine od 600 metara i postigao tako brzinu od 260 kilometara na sat. Zaboravio je na dato obećanje da će se vratiti prijašnjem životu i ponovo je svakodnevno vježbao brzinu. Postigao je ubrzo i brzinu od 396 kilometara na sat. Niti jedan galeb prije nije postigao ovu brzinu.Bio je ponosan na sebe i svoj uspjeh i jedva je čekao podijeliti ga s ostalim galebovima. No, na njegovo iznenađenje, nitko nije bio presretan njegovim rekordom. I ne samo to, starješina ga je prozvao da je osramotio svoje jato. Izopćio ga je iz jata i naredio mu da ode živjeti na Daleke Hridi. Iako im je on objašnjavao novi smisao života, nitko nije imao sluha za to.

Živio je od tada nadalje samačkim, ali lijepim životom. Njegov život imao je smisla, a uz to, živio je dobro i mogao se prehraniti. Dugo je poživio.Jedne noći ukazala su mu se dva galeba. Uvidio je da oni lete kao i on te da postižu još i bolje brzine. Poveli su ga sa zemlje u nebo. On je tamo u grupi svojih istomišljenika vježbao letove. No, primijetio je da ih je jako malo. Njegov instruktor Sullivan, rekao mu je da je razlog tomu što je ovo samo jedan dio života i svaki ih galeb mijenja s obzirom na to što nauči u prethodnom. A Jonathan je naučio o životu sve.Starješina Čjang ga je podučio letu i on je ubrzo postigao nevjerojatne brzine. Snagom misli Jonathan se prebacio nazad na zemlju. Sve je više razmišljao o svom jatu koje ga je izopćilo i želio im je pomoći da nauče osve što i on, da budu slobodni. Vratio se na daleko Hridi gdje je upoznao još jednog galeba kojeg je jato izopćilo iz istog razloga. Bio je to galeb Fletcher Lynd. Ubrzo im se pridružilo još izopćenih galebova i svi zajedno su vježbali letenje.Nakon mjeseci vježbanja odlučili su se vratiti u svoje staro jato i pokazati im što znaju. Iako su im svi u početku okretali leđa, ubrzo se skup oko njih povećavao. Sve je više galebova željelo naučiti tako letjeti.Ubrzo, Fletcher im je postao glavni instruktor dok je Jonathan otišao poučavati neko novo jato. Fletcher je ostao u nadi da će jednoga dana ponovo sresti Jonathana Livingstona.

Dva oblaka u jednom danu

Dječica odjure na livadu i krenu igrati se s ostalom djecom. Majka je bila zabrinuta za svoju djecu i stalno je pogledavala gdje su. Već je bilo kasno i sunce je počelo padati, ali dječaci su se, kao i sva djeca, zaigrali i nisu primijetili koliko je kasno. Tada majka čuje grmljavinu i shvatila da dolazi tata oblak. Bio je ljut i grmio je. Čim je ušao u kuću, rekao je ženi da spakuje djecu, jer oni među prvima moraju ići na istok. Ona odvrati da su djeca vani i da se igraju, a otac na to zagrmi još jače.Majka je brzo izašla kako bi potražila djecu. Naljutila se na njih, a oni su se opravdavali da su se zaigrali. Rekla im je da je otac ljut na njih, a i oni su se toliko naskakali da će ih morati nositi do doma jer neće htjeti hodati od umora.

Kad su stigli kući, tamo ih je dočekala i baka. Dječaci su je pitali idu li to oni ponovo na more, a ona je odgovorila kako im je to možda i posljednje putovanje. Iako su oblačići bili još mali, oni rijetko kada žive dugo. Neki i tako mali nestanu dok se igraju i onda odu u raj, te su takvi oblaci i najsretniji. Neke opet progutaju crni oblaci i onda se množe na jesen. Ali kako god skončali, na kraju svi oblaci padnu iza ponora. Što se nakon toga događa, nitko ne zna. Neki kažu da je to kraj, a neki da se od tamo opet vraćaju, ali bez saznanja o ičemu prije.Baka misli da će se svi oni opet sresti. Rastanak jest tužan, ali on vodi do novih sastanaka. Svi oni će se još puno naputovati, a onda će sresti i braću na sjeveru, koja na leđima nose velike košare sa snijegom. Djeca nisu znala što je to snijeg, ali im je baka rekla da će vidjeti. Život možda jest kratak, ali je svakako i lijep. Ne trebaju se mali oblačići uzrujavati što veliki oblaci buče. Oni su nekada tako ljuti, ali već sljedeći trenutak mirno spavaju na povjetarcu.Baka bi pričala još, ali su svi morali ići na spavanje. Sutra ih je čekao dug put za koji se trebalo osnažiti, okrijepiti i odmoriti.Braća oblak su jako voljela svoju baku, koja im je pričala najljepše priče. Nikada im nije bilo dosta njezinih priča, ali je ona znala kada treba stati. Dva brata oblak bili su još mali, zato su se morali dobro odmoriti prije velikog putovanja. Na njemu će doživjeti još puno pustolovina i upoznati mnogo toga što sada niti ne znaju da postoji.

Elektricki spojevi u transu

Seljak na te njene riječi pođe raditi u polje, a Elektra na potok. Na putu susreće brata Oresta i njegovog prijatelja Pilada s pratnjom. Orest dolazi u rodni kraj s namjerom da osveti smrt svog oca. Njemu je bio na grobu i kao žrtvu prinio pramen svoje kose. Drugi razlog zbog kojeg se vratio je da pronađe svoju sestru. Dok Orest tako Piladu priča svoje namjere, ususret im dolazi Elektra, ali ju Orest ne prepoznaje: “Al’ eno, vidim, ide jedna sluškinja, / Na glavi ostriženoj nosi ona trh – / Iz vrutka vodu.” Prije nego im se približila, njih dvojica zađu u grmlje. Elektra nastavlja svoju plačnu tužaljku o ocu kojeg je ubila njena vlastita majka i o bratu koji ju je ostavio samu. Dolazi zbor argivskih djeva i poziva ju na slavlje Argivaca, koji su krenuli do božice Here. No Elektri nije do plesa i zabave jer su joj halje uprljane, kosa ostrižena, uopće ne liči kraljevni. Argivke joj govore da neće neprijatelja svladati suzama, nego molitvama bogu. Ali Elektra nastavlja:

Elektra spazi Oresta i Pilada u grmlju te se uplaši. Oresto joj prepriječi put i kaže joj da se ne boji. Oresto ne želi odmah otkriti svoj identitet, pa se pretvara da je glasnik Elektrinog brata: “Od tvoga dođoh brata, – tebi nosim glas.” Elektra se odmah zainteresira za bratovu sudbinu, pa spopade Oresta pitanjima je li joj brat živ i gdje se nalazi. Oresto kaže da dolazi u ime njenog brata provjeriti kako je ona, je li živa i sita. Oresto se zanima za Elektrin brak i kakav je suprug prema njoj. Ali ona za muža seljaka ima samo riječi hvale: “Siromah – dobar, prema meni skroman, svet.” I Orest osjeti prema njenom mužu poštovanje kad je saznao da mu je sestra još djevica. Elektra otkriva da ju je Egist oženio za seljaka, čovjeka niskog roda, kako ne bi rodila sina plemića, koji bi osvetio smrt njenog oca. Oresto iz daljnjeg razgovora s Elektrom saznaje da se ona ne bi ustručavala osvetiti oca, ako se njen brat pojavi. Ali otkriva da ne bi prepoznala brata i da se on vrati. Jedino bi ga znao prepoznati očev učitelj, koji je Oresta i spasio. Elektra prenosi preko Oresta poruku za samog Oresta:

“Orestu javi moj i moga oca jad,
U kakvoj halji dane vani trajem ja,
Kolikog gada puna sam i kakav krov
Sad mjesto dvora kraljevskoga krije me!”

Elektrin muž se vraća s polja i ugleda ženu kako razgovara sa strancima. Ubrzo saznaje da su došli kao glasnici te seljak iskazuje poštovanje prema njima i poziva ih u svoj skromni dom: “Ded uđ’te pod krov! Mjesto riječi lijepijeh/ Vi dare primit ćete, moj što krije dom.” Oresta ovakav seljakov čin gostoprimstva silno obraduje i ugodno iznenadi te on i Pilad prihvate poziv u kuću. No Elektri to nije bilo po volji, pa grdi muža što je primio goste u kuću, a zna da bijedno žive i da ih ne mogu dostojno poslužiti. Stoga šalje muža očevom učitelju koji je spasio Oresta, da dođe u njihov skroman dom i ponese štogod za jesti, jer će mu biti drago da od stranaca (Oresta i Pilada) čuje da je Oresto živ. Drugi čin završava pjesmom zbora argivskih djeva, koje pjevaju o strahoti Klitemnestrinog zločina i o kovanju Ahilejevog štita.

Na dnu okreana

Sljedeće jutro, profesora je probudio stjuard koji ga je uputio kapetanu Nemu. Sve je bilo spremno. Dio puta prijeći će čamcem jer je tako jednostavnije, a tamo su ih već čekala ronilačka odijela. Do zatvorenog zaljeva stigli su oko 6 ujutro i odmah bacili sidro. Sve je bilo pusto jer se biserari na tom području okupljaju tek za mjesec dana. Odmah su obukli ronilačka odijela kako bi zaronili. Na kratak izlet u morske dubine išli su kapetan Nemo, profesor, Conseil i Ned. Ostatak Nautilusove posade koja ih je pratila, ostali su u čamcu. Kapetan je pružio profesoru nož u slučaju susreta s morskom psom, što profesora i nije posebno utješilo.Nakon što su se spustili u dubine, ugledali su raskošnu gomilu bisernica koje je Ned odmah počeo skupljati u mrežu. No, za to nije bilo mnogo vremena jer se kapetan Nemo uputio prema špilji, a s obzirom na to da je on jedini znao put, svi su ga spremno pratili, iako nisu znali što točno smjera. Unutar špilje ugledali su ogromnu školjkaču. Obje školjke mekušca bile su malo odškrinute pa je kapetan stavio bodež među njih kako se ne bi zatvorile. Unutar njih nalazio se biser veličine oraha. Jedino je kapetan znao za to mjesto i biser koji se tamo nalazio te svake godine sve više i više rastao.Uskoro su napustili špilju i neko vrijeme promatrali ronioca koji je pokušavao skupiti školjkaše. U jednom trenutku, ronilac se zaustavio i krenuo hitro prema površini. Profesor je odmah shvatio o čemu je riječ. Pojavio se ogroman morski pas. Napao je ronioca, ali baš kad ga se spremao ugristi kapetan Nemo krene na njega i njihova borba započne. Kapetan Nemo počeo je gubiti, ali tada uskoči Ned Land i harpunom pogodi psinu u glavu. Kapetan Nemo brzo otpliva do ronioca koji se nije mogao dići do površine jer je bio zapetljan u uže. Svi su isplivali na površinu, ukrcali su se na ribarev čamac, gdje je kapetan isti tren počeo oživljavati nesretnog ronioca. Nakon što se ronilac oporavio, vratili su se u Nautilus.

Crveno more

Nautilus se sutradan uputio prema Omanskom moru. Neda je zanimalo kamo se kapetan uputio i što je naumio za njihovo putovanje, ali profesor je znao jednako koliko i Ned. Ići će ondje gdje kapetan odluči i oni nisu mogli poduzeti puno u vezi toga. Ned je napomenuo kako su na Nautilusu već tri mjeseca, ali profesor je odgovorio kako je njemu lijepo na ovom putovanju i kako bi mu bilo žao kad bi se sada završilo. Imaju još toliko toga za vidjeti.Podmornica je uplovila u Crveno more. Kapetan Nemo izašao je na palubu te profesor iskoristi situaciju kako bi izvukao bar nekakvu informaciju o kapetanovim namjerama. Kapetan je komentirao da su povjesničari smatrali kako je Crveno more strašno opasno, ali oni naravno nisu znali za Nautilus i njegove sposobnosti. Nažalost, potrajat će još prije nego nastane replika ove podmornice. Ipak je Nautilus stoljećima ispred svog vremena. Kapetan Nemo najavio je da će prekosutra biti u Sredozemnom moru, što je profesora poprilično iznenadilo. Nije mu bilo jasno kako će u tako kratkom vremenu stići oploviti Afriku i obići Rt dobre nade, ali kapetan mu je objasnio kako će proći ispod. Naime, postoji podzemni prolaz koji je kapetan prozvao Arapski prolaz. Počinje ispod Sueza, a završava u zaljevu Peluzija.

Mnogi ostaju sami na kraju

Ljubo je potrčao prema dvoru kako bi dao Zlatokosi izgubljeni prsten. Ova je bila sva u čudu, ali i dalje nije željela pristati na prosidbu. Rekla mu je kako ima još jedan zadatak prije no što pristane i ako ga ne ispuni neće biti ništa od svadbe.Ispričala mu je kako postoji div imenom Galifron koji ubija njezine ljude zbog toga što nije pristala na udaju. Zamolila je Ljubu neka ga se riješe, a kao dokaz neka donese njegovu glavu.Ljubu je bilo strah tog zadatka jer nije znao kako će oboriti diva, ali nije odustajao. Krenuo je prema šumi i začuo glasno urlikanje. Bio je to div Galifron. Izvadio je svoj mač i pred njim se stvorio gavran. Onaj isti kojeg je nekidan spasio od orla. Počeo je kljucati divove oči dok ga nije oslijepio, a Ljubo ga je uspio savladati. Odnio je princezi glavu, a ona se opet zaprepastila. Ipak, nije mogla pristati na prosidbu. Ljubo je već bio očajan.Princeza je smislila zadnji zadatak kojeg Ljubo treba izvršiti. Rekla mu je neka ode do mračne pećine gdje iz izvora teče voda koja daje vječno zdravlje i ljepotu. Problem je bio u tome što izvor čuvaju dva zmaja, a ona je pomislila kako Ljubo neće moći savladati obojicu. No, Ljubo se uputio prema pećini dok su svi bili uvjereni da mu slijedi neizbježna smrt. Ni on nije vjerovao da će uspjeti kada je pred pećinom ugledao zeleno-žutog zmaja s dugim repom. Rekao je psiću neka pokupi njegovu krv ako pogine i odnese ju kralj te ispriča njegovu strašnu sudbinu.Ukazala mu se sova koju je spasio od sigurne smrti. Rekla mu je neka joj da staklenku koju će ona napuniti vodom s izvora jer zna svaki kutak mračne špilje i to joj neće biti nikakav problem. Obećala je da će mu se odužiti pa je to i učinila. Ljubo je tako izvršio i posljednji zadatak i sav sretan odnio vodu Zlatokosi. Ona više nije imala ispriku i otišla je s njime do kralja.

Princeza mu je čak ponudila neka se on oženi za nju i postane kralj, ali Ljubo je bio vjeran svom gospodaru i morao je održati svoju riječ. Kada su stigli u kraljevstvo uslijedila je dugoočekivana svadba.Nakon nekog vremena Zlatokosa je sve češće počela kralju spominjati Ljubu dok ovaj nije postao sve više ljubomoran. Odlučio je zatvoriti ga u tamnicu jer nije mogao više podnijeti priče o njegovoj ljubaznosti. Kako je imao svog vjernog prijatelja psa, psojećivao ga je svaki dan i prenosio novosti koje se događaju u kraljevstvu.Zlatokosa je načula da je njezin muž zatvorio Ljubu u tamnicu i nije mogla vjerovati što je učinio jer je mislila kako ima povjerenja u svog poslanika. Kralj je pomislio kako ga Zlatokosa voli jer on nije dovoljno lijep za nju. Primjetio je bocu vode na kaminu. Znao je da je to voda ljepote, ali nije znao da je jednoj sluškinji ta boca pala na pod i izlila se sva voda pa od straha da netko za to na dvoru ne sazna, podvalila je drugu bocu u kojoj je bila voda za trovanje vlastele ako počine neko kazneno djelo.Ne sluteći što mu se sprema, kralj je dohvatio bocu s vodom i natrljao njome svoje lice. Kada je to učinio, zaspao je i više se nikada nije probudio jer je to bila otrovna voda. Nakon tog događaja Zlatokosa je oslobodila Ljubu i okrunila ga. Svi su bili presretni, a oni su živjeli dugo i sretno.

Vlak se zaglavio u snijegu

Ali oni ne idu skupa u školu. Dolaze svatko za sebe jer su se posvađali. Preko ljeta, kad su se djevojčice i dječaci okupljeni kod Drage odlučili igrati svatova, djevojčice se nisu mogle dogovoriti koja će od njih biti mlada. Draga se dosjetila da će to riješiti brojalicom i tako je odlučeno da će ona biti mlada. Za mladoženju je izabran Pero. Svatovi su izgledali kao pravi i kretali su se u povorci sve dok ih nije prekinuo Ljuban i dvojica prijatelja koji su iskočili iz grmlja. Pero se naljutio i njih dvojica su se potukli, a onda je Pero kukavički pobjegao. Razbježali su se i ostali svatovi, a Ljuban i njegova dvojica prijatelja su uzeli koprive i trčali za njima, žareći ih po nogama. Draga je bila ljuta, a Ljuban joj je rekao da je to učinio zato što nije bio pozvan na igru. Nakon toga, dugo su se ljutili jedno na drugo, a Pero nije izlazio iz kuće jer se bojao Ljubana.Sad su svi oni bili đaci četvrtog razreda. Jednog dana učitelj im je pričao kako su prije postojale zadruge u kojima bi svaka osoba imala svoja zaduženja, a svi zajedno bi uživali u plodovima rada. Predložio je da bi bilo dobro da i učenici u razredu osnuju zadrugu. Svi bi imali jednaka prava i sami bi se o svemu brinuli, bez uplitanja učitelja. Morali bi pokazati da su zaista odgovorni, ali za početak morali bi odabrati domaćina zadruge. To je bio problem jer su svi htjeli nekog drugog za domaćina. Pero je podmićivao djevojčice, obećavši im lijepe slike ako njega izaberu, a dječacima orahe i šljive. Nakon nekoliko dana, promijenio je mišljenje i sad je učenike podmićivao raznim stvarima kako ne bi izabrali Ljubana. Čak je i Dragu pokušao podmiti dinarom, ali ona ga nije htjela niti pogledati. Međutim, najviše glasova skupili su upravo Ljuban i Draga, a između njih dvoje pobijedio je Ljuban. Zadrugu su zato nazvali Ljubanovac. Pero je bio jako ljut i razočaran zbog toga.Zadrugari su redovno održavali sastanke, a Pero ih je sve izbjegavao sve do jednog iznenadnog sastanka koji nije mogao izbjeći. Bio je zabrinut jer je prije napao Ljubana i bacio kamen na njega, ali je promašio, a Ljuban mu je obećao da ga neće tući nego će ga prepustiti na milost i nemilost razredu na idućem sastanku. Ipak, nije ga izdao i Pero je odahnuo.

Na sastanku su zadrugari priopćavali o dobrim djelima koja su učinili tog tjedna. Većina je priopćila da je učinila neko dobro djelo Ivkici i saznalo se da je ona namjerno izazivala učenike i onda im prijetila da će ih prijaviti, ako ne budu dobri prema njoj. Kako bi poboljšali zadrugu, odlučili su da će skupljati novac i od toga kupiti higijenske potrepštine i razne dječje časopise. Na kraju sastanka, Ljuban je pročitao pismo koje je stiglo iz grada, u kojem se pozivaju učenici da dođu na higijensku izložbu. Svi su učenici željeli ići na putovanje pa su odlučili da će skupljati novce kako bi mogli platiti put. Izlet su dogovorili za veljaču jer su se nadali da će zima do tada već popustiti.Izlet je bio veliki događaj, pogotovo jer mnogi đaci nikad nisu bili izvan svojeg sela. Zato su na dan izleta svi bili jako uzbuđeni. Jutro je bilo odviše toplo, a Ljuban je to uzeo kao loš znak i zabrinjavalo ga je. Đaci su se skupili u školi, a onda se svi zajedno uputili prema vlaku, gdje su imali poseban vagon samo za sebe. Dobili su dopuštenje da preko cijelog vagona kredom napišu “zadruga Ljubanovac”. U gradu su posjetili tiskaru gdje su bili zadivljeni jer su saznali na koji se način tiskaju novine, a zatim tvornicu suhomesnate robe i tvornicu čokolade.

Hiljade su noci prosle

Car iz carske loze Sasana, na otocima Indije i Kine, imao je dva sina. Stariji se zvao Šahrijar, a mlađi Šahzeman. Svaki od njih imao je svoj dio zemlje kojom su vladali. Nakon dvadeset godina, Šahrijar je poželio da ga posjeti njegov mlađi brat kojega nije vidio dugi niz godina. Poslao je svog vezira kako bi ga pozvao na njegov dvor. Šahzeman se veselio pozivu svoga brata i odmah je krenuo na put. Pripremio je sve potrebno jer je put bio dalek za ona vremena i otišao. No, brzo nakon što je krenuo, sjetio se da je zaboravio u svom dvoru biser koji je htio ponijeti bratu, te se vratio. Stigavši kući, u krevetu je našao svoju ženu sa jednim crnim robom.Odlučio ih je pogubiti te je ponovno krenuo na put prema bratu, a kada je tamo stigao, bio je potpuno bezvoljan i žutoga lica. U početku nije bratu govorio zašto je takav, ali nije htio niti u lov s njim. No i na bratovom dvoru vidio je nešto što ga je šokiralo. Šahrijarova žena otvoreno je vodila ljubav s robom Mesudom te još grupom robova i robinja.Kada se Šahrijar vratio iz lova, Šahzeman mu je ispričao svoju priču, ali i ono što je vidio na bratovom dvoru. Njih dvojica odlučila su poći na put vidjeti događa li se to svima. Naišli su na nevidljivo duhovno biće zvano džin, a od straha su se popeli na drvo. Dok je džin spavao pod drvetom, iz njegovog sanduka izašla je mlada žena, koja je dvojicu braće prisilila na seksualne odnose, te im oduzela prstene. Ispričala im je kako ju je džin oteo na njen svadbeni dan.Kada su se vratili na dvor, Šahrijar je pogubio svoju ženu, robinje i robove, te svaku noć uzimao nevinu mladu djevojku koju bi potom ubio. S vremenom u gradu nije ostala skoro niti jedna djevojka, osim vezirovih kćeri Šeherzade i Dunjazade. Šeherezada je molila oca da je oženi za kralja i pokuša spasiti sve ostale djevojke koje bi mogle doći kod kralja.

Priča o magarcu, biku i zemljoradniku

Kako bi odgovorio kćer Šeherezadu od njenog nauma, vezir joj je ispričao priču o magarcu, biku i njihovom vlasniku trgovcu. Trgovac je imao mnogo stoke i bio je bogat. Imao je i ženu i dvoje djece, ali i mogućnost da razumije jezik životinja. Tako je jednom prilikom čuo razgovor između magarca i bika, u kojemu je magarac govorio biku kako da se izvuče od napornog posla u polju. Rekao mu je kako samo treba leći i ne micati se, te će ga pastir pustiti na miru. Drugi dan to je bik i učinio, no to je bilo magarcu na štetu. Trgovac je rekao pastiru da sada upregne magarca da ore i okreće mlinsko kolo.Magarac je kako bi se spasio od napornog rada rekao biku kako će ga sada ubiti jer nije koristan i bik je odlučio vratiti se svome poslu. Trgovac se smijao na tu situaciju, a njegova žena ga je preklinjala da joj kaže zašto se smije, no on to nije mogao, jer bi inače umro. Ženu nije bilo briga ako joj muž umre, htjela je znati zašto se on smije. Trgovac je odlučio reći joj i umrijeti, no čuo je razgovor između psa i pijetla, u kojemu je pijetao rekao kako je trgovac blesav, te bi trebao istući ženu zbog njenih prohtjeva. Trgovac je to i učinio, a žena mu je zatim ljubila noge.Vezir je mislio da će se Šeherezada predomisliti, no ona je ipak htjela po svome. Kada je došla kod cara, zamolila ga je da dođe njena sestra kako bi se oprostila od nje. Ispričala je tada priču, kako bi si prikratili vrijeme do jutra.

Suncokreti su sijali taj dan

Kada nastupi mrak, glava suncokreta spusti svoju glavu i gleda prema zemlji. Noć za suncokret znači mirovanje, manjak svjetlosti i života. Suncokret čezne da svjetlošću, on iščekuje jutro i sunčan dan. Svako nastupanje noći za njega je strah i izvor patnje, tuge i strepnje.

U prvoj strofi upoznajemo se sa suncokretom. On “nemo prati neba bludnje”, a za to vrijeme u njemu su zatomljene “…sve žeđi ovog sveta, /Sva nespokojstva i sve žudnje”.

Možemo zaključiti da suncokret strepi za svjetlošću i danom, za toplinom i prostranstvom. On se želi uzdići do visina. No, on je i nemir i strah koji su poznati svim ljudima svijeta. Pjesnikov iskaz u prvoj strofi je neutralan i njegov glas se ne može osjetiti.

U drugoj i trećoj strofi možemo uočiti smisaonu i sadržajnu cjelinu. Suncokreti dolaze u prvi plan i oni daju svoj iskaz.

“šume u strahu svom od mraka…”

Za suncokrete je sve što grije i isijava sveto i božansko jer ono daje život i svjetlost. Čak i jedna zraka svjetlosti može se mjeriti s druge strane sa svim stvarima svijeta. Ono u tami, što nikada nije zasjalo niti na tren te ono što ne gleda prema visinama, znači samo prokletstvo.

U četvrtoj strofi pjesnik nam donosi metaforu suncokreta stihovima “s istoka kralji”, oni su odjeveni u “teško zlato”  te su “sreći sunca”. Oni su ponekad u mraku i vape za suncem. Ovom strofom stvorena je ravnoteža između sreće i tuge te tame i svjetlosti.

U petoj strofi konačno se pojavljuje lirski subjekt. On govori kako su oči suncokreta tužne. Spušta se mrak i sjene, a sunce je negdje daleko na drugom kraju svijeta. Kod suncokreta to pobudi tugu.

“Te tužne oči suncokreta / u mom su srcu otvorene”

U šestoj strofi ponovo prevladaju tama i mrak. Svjetlost je ponovo potisnuta tamom.

“Pomreće noćas širom vrti,
Dvoredi sjajnih suncokreta,
Ali će biti u toj smrti
Sva žarka sunca ovog sveta.”

U šestoj strofi možemo povući paralelu između nje i prve strofe. Paralelu donose sljedeći stihovi:

“Tu su sve zeđi ovog sveta,
Sva nespokojstva i sve žudnje.”

“Ali će biti u toj smrti
Sva žarka sunca ovog sveta.”

Na kraju dolazimo do zaključka da je smrt suncokreta samo prividno stanje. Oni su nosioci energije koje im je podarilo sunce. Oni u sebi nose svjetlost, zrake sunca i sve žudnje i žeđi.

Poruka i tema pjesme je neuništivost života i želje za njim. Svjetlost i energija sunca vječno će biti sakupljene u suncokretu. Iako nam se čini kada padne mrak da sve nestaje, svakoga jutra novi je dan i život će se ponovo roditi svakoga dana kada ih sunce obasja.

Preneseno značenje suncokreta u pjesmi znači ljudsku težnju i potrebu svakog čovjeka da se vine u visine i nebeska prostranstva. Ovo je pjesma o svjetlosti koja znači izvor života. Ljudska potreba uvijek teži idealima i vedrini, ali na svom putu često se susreće i s tamom, tugom i nespokojstvom koji su također dio ljudskog života.

Glavni motiv u pjesmi je suncokret jer se ističe u radnji i u naslovu. Ima udarno mjesto u pjesmi i dominira u tri strofe (u prvoj, u petoj i u šestoj). Drugi motivi koji se pojavljuju u pjesmi su smrt i tama, no oni su ostali beznačajni i nemaju snagu u pjesmi.

I legende umiru

Pjevanje počinje opisom male čete Crnogoraca, junaka koji su se skupili za osvetnički pohod na Smail-agu. Četa se okupila u Cetinju i krenula usred noći prema turskom logoru.

Ovo pjevanje puno je opisa čete, kao složne, hrabre vojske koja jedva čeka stići na cilj: “Vjerna uz druga drug koraca/ Nerazlučno, vjerno i tvrdo, Ko Blizanci, zvijezde jasne,/ Kad sunčani zrak ugasne”. Cijelu noć su putovali i “dan već rudjet poče”, a pred zoru su u planini sreli pastira: “Crkva mu je divno podnebesje, /Oltar časni brdo i dolina,/ Tamjan miris, što se k nebu diže”.

Starac svećenik ispratio je četu govorom o veličini njihovog pohoda, podsjećajući ih na “kršovitu, ali vami zlatnu” rodnu zemlju. Na opće iznenađenje čete, pristupio im je Novica, “al’ ne koji prije,/ Jer ne na vas, nego s vami gredem/ Turskom krvi sad omastit ruke”. Zamolio ih je da ga pokrste, kao konačni znak njegove vjernosti njima i kršćanskoj vjeri. Svećenik je Novicu polio svetom vodom pred svima, čime je Novica postao ravnopravni član čete koja je krenula u pohod protiv Smail-age.

Na kraju je svećenik četi dao oproštaj od grijeha, blagoslovio ih i otišao, a četa je krenula dalje u osvetnički naum.

Harač

Ovo je četvrto pjevanje spjeva, ujedno i najduže. Njegova radnja odvija se paralelno s polaskom čete u agin logor. “Harač” je turski porez, koji se naplaćuje po broju muških glava i ubire se od kršćanske raje. Taj porez je turskim silnicima bio glavni izvor prihoda, a često se pojam “haračenje” odnosi na prisilno i krvavo iznuđavanje poreza i drugih podavanja.

Pjevanje počinje odom Gackom polju, kao idiličnom i ugodnom krajoliku “kad u tebi glada nema”. Haračlije, agini podanici koji kupe porez uništavaju sve pred sobom ne bi li došli do vrijednosti, a budući da je narod siromašan i nema puno toga za ponuditi, i sam aga se priključio krvavom pohod. “Mili Bože, što je raja kriva? […] Što je kriva? – kriva ‘e, što je živa, / A neima što Turčinu treba:/ Žuta zlata i bijela hljeba.” Dakle, ono što haračlije traže je hrana i zlato. One koji nemaju dovoljno uzimaju kao zarobljenike i kasnije ih muče.

“Harač” donosi opise Smail-age Čengića u stilu romantizma, kao demonskog lika, ali i čovjeka koji griješi. Naime, aga je zavitlao koplje kako bi ubio kršćana, “al’ i dobra u junaka/ Dremne katkad ruka hrabra” – aga je promašio i pogodio slučajno svog vojnika u oko. Raja mu se krenula rugati, što je pojačalo Smail-agin bijes, koji je još većom silinom i krvništvom krenuo na kršćane sa svojom vojskom.

Slijede prizori maltretiranja Crnogoraca, koji su se nakon ubijanja razbježali, a Smail-aga viče: “Harač, harač, il’ još gore biče!” Raja moli agu da im da još pet, šest dana da skupe harač, ali aga ne prestaje: “Harač, harač, rajo, treba!” Raja odgovara: “Hljeba, hljeba, gospodaru!/ Ne vidjesmo davno hljeba!” Ovi stihovi najpoznatiji su stihovi u cijelom spjevu, a u ovom pjevanju postaju svojevrsni refren, kojim se naglašava strahovitost turskog haračenja i ubijanja.

Pala je noć, Turci su se povukli u “čadore” (šatore), među kojima je agin najveći i najljepši. Na ražanj su stavili ovna i okrijepili se rakijom, a nakon toga aga “planu opet kano plamen živi” i naredi slugama da nastave sa skupljanjem harača.

U međuvremenu se četa hrabrih Crnogoraca, među kojima je bio i Novica, već približila aginom logoru. Opkolili su šatore s triju stranu i osluškivali turske glasove. Aga je u svom šatoru zamolio Bauka da ga opjeva uz gusle. Usred pjesme, svuda se čula vika:”Vlasi, vlasi!”, i jedan dio čete prodre u šator. U tom metežu poginuo je Smail-aga, a Turci su nastavili s borbom. Poginule su i najbliže agine sluge, ali je poginuo i junak Novica.

Najljepse proljece

U prizemlju kuće nalazila se djedova pomorska agencija. Bila je to velika popločana prostorija, pregrađena staklenim ošitom s prozorčićima. Na zidu su visjele dvije geografske karte, ispred kojih je Ivan Galeb proveo nebrojeno sati. Nakon opisa prostorije, slijedi opis djeda. On je bio snažne, zdrave prirode, energičan poslovan čovjek i nimalo sentimentalan. Čista djedova suprotnost bila je Galebova baka. Ona je krhka i bolećiva, slabo otporna na život, ali Galeb navodi kako je zahvalan i takvoj baki jer ima osjećaj da bi bez njenih slabosti, koje je možda i on naslijedio, prošao kroz život zazidanih ušiju i s neprobojnom opnom na očima. Taj zaključak ga navodi na razmišljanje o ljubavi koju bi svatko trebao osjećati prema samome sebi. Pretpostavljati nekakvo drugo, dočaravano “ja” svome istinskome, značilo bi pretpostavljati uobraženo realnome, a to nije stvarno niti zdravo. Jednako tako, tvrdi Galeb, ljudi vole i svoje krize i lomove. Neki se čak i vrijeđaju kad im se oni ne priznaju.

Kad na paviljonu preko puta otvore ili zatvore jedan prozor, u Galebovoj sobi se na trenutak vidi odbljesak sunca, što ga podsjeti na jednu svjetlosnu igru iz djetinjstva, koja mu je donosila neiscrpne radosti. Ivan Galeb prepričava kako je, igrajući se, zarobio u ogledalu zračicu sunca. Odrazio ju je s male površine stakalca negdje vani. Ta svjetlost tako bi pridavala pokret ukočenim predmetima i osmijeh tužnim ljudskim stvarima.

Pripovjedač nam otkriva kako oca nije upamtio, osim iz pričanja koja je o njemu iz djetinjstva upamtio i možda još više iz prešućivanja. Iz brojnih njegovih fotografija, iz raznih životnih doba, koje ja pronašao u albumu, satkao je njegov lik. Zbog toga i danas ima osjećaj da ga je u životu poznavao. Otac mu je zadao mnogo jada u djetinjstvu. Bio je pomorac, mlad, veoma lijep čovjek, s odrazom tužne ležernosti u svijetlim očima. Jedva primjetan, blagi osmijeh bezbrižnosti, titrao bi mu na usnama. Plovio je nekoliko godina kao zapovjednik na jedrenjaku Margarita i zaglavio na moru dok je Ivan još bio u povojima. Bilo je mnogo govorkanja oko razloga njegove smrti, ali Ivan je smatrao da je najvjerojatnija priča da je obolio od zapetljaja crijeva i umro. Ipak, kasnije se daje naslutiti da je otac našao novu ženu, da živi u Južnoj Americi i ima novu obitelj. Pripovjedač smatra kako takvi ljudi nikako ne bi trebali imati djece. Dalje navodi kako ipak ne mrzi svoga oca. Možda ga čak pomalo i voli, ali voli ga onim nezainteresiranim i nepomućenim osjećajem, kojim volimo u suštini indiferentne stvari.

Jedno poglavlje posvećeno je majci Ivana Galeba, koja je potjecala iz nešto boljih pučkih redova. Njen otac imao je mali mlin za buhač (biljka čiji se cvijet melje u žutu prašinu, koja se upotrebljava protiv komaraca i biljnih štetočina) i uživao glas mirna i čestita čovjeka. Majku je zapazio otac, zaljubio se u nju, začeo s njom Ivana Galeba pa opet odlutao morima. Poslije toga se više nije nikad vratio, zbog smrti ili nove obitelji. Njegova majka je unatoč tome i dalje ostala zaljubljena u njega, ali ga gotovo nikad ne bi spominjala i obarala bi oči kad bi ga drugi spomenuli. Majka je bila tiha žena, koja je duboko skrivala svoje osjećaje, nikada ne dopuštajući da izbiju na površinu, pogotovo ne u eksplozivnim izljevima. Bila je dobra, strpljiva žena i sa svakim se dobro slagala. Umrla je naglo, u nekoliko dana, od upale pluća, poslije jednog izleta kada je Ivan Galeb bio još dječak. Majčina smrt ostavila je dubok trag praznine u Ivanu Galebu.

Sav kućni život odvijao se u blagovaonici stana, tako da su se sve presudne stvari za obitelj odvile u tom prostoru. Tu bi se čitava obitelj okupljala svakog obroka, a tetke bi uvijek dolazile posljednje. Ivan Galeb opisuje svoje tetke. Kaže kako pojedina od njih kao da nije bila čitava stvar za sebe, već samo polovina jedne dvojne stvari. Kao da su na svijet gledale i doživljavale samo jednim parom očiju. Iako je godinama živio s njima, Ivan Galeb nije razvio u sebi gotovo nikakve osjećaje prema njima.

Salon u kući se rijetko kad otvarao. Posjetioci i gosti primali bi se u blagovaonici. Ivan Galeb u ovom poglavlju iznosi svoje saznanje kako svi mi gotovo uvijek više ili manje stiliziramo naše duševne patnje. Sam pripovjedač nije podnosio taj salon, čija je zidna tapiserija isprepletenih plavih i žutih šara, pokretala fizičku mučninu u njegovu želucu. U taj bi se salon ipak sklanjao kad bi mu zbog nečega postalo neizdrživo u kući. U blagovaonici je gotovo čitav dan vrijeme provodio pripovjedačev boležljivi stric, koji je bio nekoliko godina mlađi od njegova oca. Većinu vremena provodio bi promatrajući dolazak parobroda. Malo po malo je gubio vlast nad kretnjama tijela i na kraju umro.

Ivan Galeb se na trenutak vraća u sadašnjost i iz te perspektive komentira vrijeme. No uskoro kreću nova prisjećanja na djetinjstvo. Navodi kako se često u djetinjstvu zamišljao kao drvo i činilo bi mu se kako točno osjeća ono što osjeća drvo, samo što ono nije toga svjesno i ne zna to izraziti. Ponekad bi želio biti samo drvo kako bi živio njegovim slijepim, duboko čulnim životom. Ivan Galeb razmišlja o tome kako u životu potpuno zaboravimo na pejzaž, potpuno izgubimo vezu sa stablima, s prirodom oko nas i zanima nas samo čovjek. Ali u starosti opet osvijestimo prirodu.

Sljedeće jutro u sobu Ivana Galeba ušao je mladi doktor i dva bolničara kako bi iznijeli drugi krevet. Kasnije u poglavlju saznajemo da je Ivan Galeb glazbenik i da je u bolnici završio nakon nesretnog slučaja koji se dogodio na izletu, gdje je ozlijedio ruku. Time si je upropastio daljnju karijeru glazbenika, upravo kad je stajao na pragu slave.

Pripovjedač navodi kako je prošlu noć, ležeći u mraku, proveo nastojeći se prisjetiti slikarije blagovaonice iz djetinjstva. Vidio bi pred očima u tančine jasne slike s fantastičnim pticama, ukrasne vijence voća i cvijeća, a u sredini je bila kućica u vrtu. Ostale prostorije u kući bi se krečile, ali blagovaonica nikada, samo kako bi se očuvale te slike. U blagovaonici bi se okupljali djedovi prijatelji i suradnici iz općine. Uglavnom bi raspravljali o komunalnim poslovima i o svjetskim događajima. Ivan Galeb bi redovno prisustvovao tim sastancima i slušao njihove razgovore, danima kada nije bilo sunca pa djeca iz rodbine i susjedstva ne bi došla na igranje.

Covjek koji presrece ljude

Otac je u dvorištu njegove kuće posadio po jedno stablo za svaku godinu što ga nije bilo. Muškarca nije bilo jer je toliko godina bio u zatvoru, gdje ga je smjestio presretač. Presretač provocira muškarca. Podbada ga i ispituje sjeća li se došljak i dalje puta do svoje kuće, sjeća li se svojih sumještana.

Presretačev podrugljiv ton osjeti se I u njegovoj namjeri da muškarcu objasni okolnosti pod kojima ga je prijavio Udbi, zobg čega je izbivao iz sela. Presretač ima želju da došljak mještanima objasni tko je krivac za uhićenje I poslanje u zatvor. Došljak govori da je to stvar prošlosti, da ljudi znaju tko je krivac jer se u malome mjestu sve dozna, da isto tako vidi da su tu u pitanju spletke i da u tome ne želi sudjelovati.

No, presretač mu odgovara da unatoč tome što se zna krivac njegova odlaska u zatvor, trebaju obojica otići iznad sela i glasno uzviknuti ime i prezime osobe koja je došljaka poslala u samicu.

Presretač govori:

“Istina se mijenja. Zapravo, možda ne istina, ali se mijenjaju okolnosti zanjezino utvrđivanje. … Svi su oni vjerovali da si bio kriv. Ali danas ne vjeruju. Danas vjeruju da sam ja kriv i traže istinu. – Bojiš se da ne optuže tebe? Zbog mene? – Ne. Bojim se da ne ostanu bez istine.”

Vidi se kako presretač vješto manipulira riječima i pokušava došljaka navesti na novo počinjenje grijeha. No, došljaku je bilo dosta zatvora i u potpunosti ga želi izbjeći. Shvaća da ga presretač želi prevariti i ruga mu se.

Došljak govori da se, očito, istine razlikuju od čovjeka do čovjeka. Da je nekome nešto istine, a drugome to nije tako. Došljak zaključuje:

“Ne možes se iz zablude odmah u istinu. Prečicom. Tako nikad nije bilo. Mora proći neki proces. … Bojiš se ljudi. Da te ne bi krivo gledali. … A što ako ih uopće ne zanimaš?”

Došljak sada presretaču objašnjava razliku između istine i utvrđivanja istine. Sada došljak postaje presretač koji utvrđuje realno stanje i činjenice.

“Jesi li ikad razmišljao da si sebičan? Brineš se samo o sebi. O svojem ugledu među njima. A ne brineš o njihovu ugledu među nama dvojicom.”

Pripovijetka završava dijalogom na čijem se kraju presretač I zatvorenik udaljuju jedan od drugoga jer zatvorenik ne želi da se istina mijenja. Jer ona je takva kakva je. I nema je smisla ponovno propitkivati I mijenjati je. Ona je činjenična i kao takva ostaje zabilježena u tuđim glavama, s njihovom osobnom interpretacijom.

Život teče, vrijeme prolazi. On je sada na slobodi i to mu je bitno. Ne želi da ga itko vidi s presretačem.

Poruka djela nam govori da je istina jedna, no može biti shvaćena na više načina – toliko, koliko ima ljudi jer si oni dozvoljavaju interpretaciju činjenica. Čovjek se mijenja s obzirom na životne okolnosti, ali istina ne, ma kakva god da ona bila i kome god ona odgovarala ili ne.

Bijela brza se savila

Naime, nadšumar je jednom prilikom ugledao Janicu i rekao mu da je elegantna i posebna poput breze. Isticala se Janica po njemu u gomili sličnih cura iz sela koje su bile snažne i rumene. Za razliku od njih, Janica je bila krhka, fina, tanka, baš poput breze.

I tako je Marko oženio Janicu, dok se cijelo selo tome čudilo. Janica nije mogla vjerovati da je Marko izabrao upravo nju i radi toga je bila iznimno sretna. Marko je bio i poznati barjaktar u selu. Kada god su trebali biti održani neki svatovi, Marko je bio pozvan jer je bio pravi veseljak.Uskoro je tako trebala biti održana svadba kod Žugečića. Žugečići su bili jako bogati i Marku je bila čast što su ga pozvali na svadbu za barjaktara. No, Marka je mučila bolest Janice. On se bojao da će Janica možda umrijeti prije nego što svadba bude održana pa onda on neće moći ići. A tako je htio predvoditi te svatove.I baš se to dogodilo, Janica je naglo umrla. Toliko naglo da joj čak nisu uspjeli zapaliti niti svijeću. Njezina svekrva, kata Labudanka, bojala se radi toga i božje kazne. Marko je u to vrijeme radio i dalje na klopki u dvorištu. Kada je ugledao bijelu golubicu iznad krova, znao je da je Janica umrla. Jer u selu nije bilo bijelih goluba.Tada je Marko ušao u sobu kod Janice i ugledao njezino beživotno tijelo. Ona je izgledala nekako drukčije, bila je smanjena. Umrla je tako i nije vidjela Marka iako je to željela više od svega.Troškovi pokopa su bili jako visoki. Mika Labudan je bio upoznat s time. Tada se sjetio i bdijenja koje se dogodilo prije, kod pokojnog Jakoba Dugijana. Naime, uz njega na bdijenju su se svi tako napili da su počeli slaviti. Kada su slučajno u kuću ušli ljudi koju su tada onuda prolazili, ostali su zaprepašteni kako ljudi pjevaju i plešu uz mrtvo tijelo. Otišli su brzo čim su ušli, što brže i u strahu.

Mika je pazio da se kod njega ne dogodi nešto slično. Bilo mu je jako žao mlade Janice. No, ipak morao je malo popiti da ublaži tugu i bol. Za vrijeme sprovoda tako se poskliznuo da je pao u jamu. Jedva su ga preplašenog izvukli van.

Prolazili su polako dani bez Janice. Kuća je ostala prazna za nju i njezinu kćerkicu. Prošlo je osam dana i Marko je i dalje razmišljao o svadbi na kojoj je trebao raditi kao barjaktar. Mislio je kako su uspomene ipak presvježe da bi prisustvovao svadbi i da bi se veselio.

Ipak je otišao na svadbu i veselio se tamo. Plesao je, pjevao, čak i s drugim curama i snahama. A tada je došlo do velike tučnjave. Momci iz Žugečić brda su ga napali jer je plesao s njihovim djevojkama. Jedva se nekako Marko uspio izvući nakon tučnjave, a ostao je sav poderan i raskrvavljen.

Još pod dojmom i jako ljut, otišao je po pušku koju je imao kod kuće. Bila je lijepa noć obasjana mjesečinom. Marko je trčao da što prije dođe do kuće i do puške. Bio je ljut, pun modrica i pijan, a onda je zastao. Na rubu šume vidio je – Janicu. Bila je odjevena sva u bijelo, visoka i vitka. Ostao je stajati sav zaprepašten. Od straha se nije mogao niti pokrenuti. Stajao je tako sve do jutra, kada je počelo svitati. Tada je shvatio da to nije bila Janica, već breza.

Marko je bio posramljen te se umoran zaputio kući gdje je i zaspao. Kada se probudio uputio se do breze da je odsijeće. No, nešto ga je u tome spriječilo. Zastao je pored nje, shvativši da je ona lijepa, vitka i fina te je nije imao hrabrosti odsjeći.

Vukodlaki vukovi s bijelim okom

Hladnoća i snijeg prekrivali su cijeli predio. S obje strane smrznute rijeke nadvijala se jelova gora. Vladala je tišina i pustoš. Unatoč okrutnom okruženju koje nema milosti, u tom predjelu ipak je bilo života. Psi su dahtali dok su vukli sanjke. Bili su povezani kožnim remenjem. Na prednjem dijelu hodao je jedan čovjek, drugi ih je pratio. Treći nije uspio pobijediti rigorozne vremenske uvjete i podlijegao je ozljedama. Njega su vozili u saonicama.

Muškarci su koračali u tišini kako bi uštedjeli energiju i dah. Uglavnom je vladala gotovo jeziva tišina, ali sad je zrak parao zvuk vučjeg zavijanja. Muškarci su bili svjesni opasnosti, jer meso je na ovim predjelima i u takvim uvjetima rijetkost.

Henry i Bill odluče da je vrijeme za odmor. Skrenuli su u šumarak kraj smrznute rijeke i ondje postavili šator. Skuhali su grah i kavu, pa dok su objedovali, Bill objasni prijatelju kako imaju šest pasa, ali jutros kad ih je hranio bilo ih je sedam. Čini mu se da ih prati jedan od vukova. Henry je mislio da je njegov prijatelj postao paranoičan od hladnoće.

Kad su završili s večerom, već se spustio mrak. Nisu vidjeli ništa oko sebe, osim nekoliko parova svjetlećih očiju koje su napravile krug oko njihova logora. Ubacili su još drva kako bi se vatra rasplamsala i otišli na spavanje, dok su se psi skupili u krug i tiho režali na posjetitelje.

S obzirom na to da su sad imali samo tri psa, morali su se ranije zaustaviti jer oni nisu sami mogli podnijeti teret saonica. Prije nego što su se ponovno ulogorili, ugledali su vučicu kako ih prati i promatra gladnim pogledom. Bill se ranije odvojio od saonica kako bi proučio čopor i nije im se dobro pisalo. Bilo ih je mnogo i očito su bili gladni, vidjela su im se rebra. To znači da bi uskoro mogli napasti iz očaja. Nekoliko trenutaka su promatrali vučicu, zatim Bill odluči iskoristiti priliku i digne pušku, ali ona istog trena pobjegne u šumu. Ako su vučici psi dovoljno poznati da se s njima hrani, sigurno joj je poznata i puška.

Tijekom noći morali su se nekoliko puta ustajati kako bi dodali drva u vatru i tako držali vukove na sigurnoj udaljenosti. Bill je vidno klonuo duhom, pa Henry odluči kako bi ga sutra morao malo ohrabriti.

Bill više nije mogao podnijeti taj pritisak pa zgrabi pušku i krene prema Jednouhom kako bi mu pomogao. Henry je znao da mu nema pomoći. U jednom trenutku čuo je psa kako je zacvilio, a zatim je upregnuo sanjke i požurio kako bi što prije pronašao utočište. Iako je gorjela vatra, vukovi su mu se približili više nego ranije. Mrak je sad predstavljao posebnu opasnost. Vukovi se nisu više toliko bojali vatre, pa su im se počeli opasno približavati.

Čak ni režanje Henryjevih uplašenih pasa više ga nije moglo održati budnima. Kronični umor svako malo bi ga svladao da bi ga opet glasno urlikanje probudilo. Tad bi poplašio vukove bacanjem ili mahanjem zapaljenih grana, no to je više bio posljednji, očajnički pokušaj. Više mu ni danje svjetlo nije predstavljalo sigurnost, jedva da se smio udaljiti od logora po još drva za vatru.

Vukovi su se u jednom trenutku ohrabrili i krenuli na njega. Uspio se obraniti pomoću vatre, ali posljednja dva psa su nestala. Napravio je krug od vatre i smjestio se u središte. Bio je iscrpljen, a kad je vidio da se vatra polako gasi i ostavlja slobodni prolaz u krugu, odustao je.

Probudili su ga ljudski glasovi. Okružila su ga šestorica muškaraca koji su ga tresli kako bi se probudio. Pitao je što mu se dogodilo, ali došljake je zanimalo lord Alfredovo tijelo. Njega je ostavio u sanduku na borovoj grani kako bi ga zaštitio od vukova. Bio je iscrpljen i pa Henry ponovno zaspe.

TAJNI RECEPT ZA NAJBOLJE PALAČINKE! JA IH GODINAMA PRAVIM PO OVOM RECEPTU

Pravim ih godinama po ovom receptu, ko god je probao sa oduševljenjem je tražio recept koji sam sada odlučila podijeliti sa svima.

Sastojci
300 ml mineralne vode
200 ml mlijeka
kašikica ulja
2 jaja
oko 250 gr. brašna
prstohvat soli
ulje za prženje
namazi po želji

Priprema
Pomješajte prvo jaja, ulje, so, vodu i mlijeko pa postepeno dodajite brašno uz konstantno miješanje da izbjegnete grudvice (brašno dodajite dok ne dobijete kremastu smjesu).
Ostavite da odstoji nekoliko minuta.
Pržite ih u zagrijanoj tavi za palačinke u koju ste stavili samo kap ulja. Debljina palačinki će zavisiti od količine koliko ste usuli u tavu. Premazati ih možete namazima po želji. Ja najviše volim kombinaciju krema i isjeckanih banana. Uživajte!

Bauštelci na aparatima: Ovaj robot napravi kuću sam za dva dana (video)

Ova robot mašina nazvana je HADRIAN X, odlikuju je visok kvalitet i odlična automatizacija, a cijeli Internet priča kako nam više za izgradnju kuće neće trebati majstori. Osim što brzo slaže cigle, ona ih oblikuje i pakuje u odgovarajuću građevinu.

Pogledajte video i otkrijte na koji način može da se izgradi kuća za samo 2 dana!

VIC DANA Uhvatili vanzemaljci u Bosni Amerikanca, Rusa i Muju

Uhvatili vanzemaljci u Bosni Amerikanca, Rusa i Muju i odvukli ih u svemirski brod da ih kao

nepoznata bića analiziraju. Otvoriše lubanju Amerikanca, ugledaše mozak:

●Brate, mnogo komplikovano!

Zatvoriše lubanju! Isto to uradiše Rusu – još komplikovanije. Otvoriše lubanju Muji, a tamo prazno,

samo jedna poprečno zategnuta žica. Nakon dugog oklevanja, vanzemaljac oprezno kleštima precvika

žicu:

●Otpadoše obadva uva!

NEVJEROVATNO: Jeo je bijeli luk svaki dan na prazan stomak! Evo šta mu se dogodilo…

Jedan od najmoćnijih boraca za vaše zdravlje a njegovo konzumiranje na prazan stomak čini čuda za organizam kakva niste mogli ni da zamislite…

Bijeli luk je moćan antibiotik i antioksidans, pa tako štiti vaš želudac od infekcija i bolesti. Treba da ga pojedemo prije nego što bilo šta drugo počnemo jesti, da ne postoji ništa drugo u želudcu što bi mješalo i asimilaciralo hranjljive materije u bijelom luku.

Zdravstveni benefiti bijelog luka su mnogobrojni. Za sve one koji se žale na visok krvni pritisak, ovo je najlakši i najsigurniji način da držite krvni pritisak pod kontrolom. Najbolje od svega je što ga uzimate jednom dnevno i nema nikakve nus pojave kao što je slučaj kod raznih ljekova.
Upale bilo koje vrste, mogu se spijrečiti i izliječiti bijelim lukom. Oni koji pate od artritisa mogu da imaju neizmjerne koristi od luka Konzumiranjem bijelog luka na prazan stomak, ne samo da će vam pomoći u borbi protiv simptoma artritisa, već i protiv bolova u vezi sa tim.

Ova čudesna biljka vas čuva na odstojanju od infekcije gljivica, bradavica, bakterija, i svih ostalih bakterijskih infekcija. U slučaju da ste već žrtva neke od ovih infekcija, uzmite bijeli luk jednom dnevno i osjećaćete se mnogo bolje u roku od nekoliko dana.

Slab imuni sistem je danas uobičajena pojava. Zbog pada imunog sistema često dođe do prehlade, gripa, nosnih alergija i ozbiljnijih bolesti. Kada je vaš imuni sistem jak, on je u stanju da vas štiti.

Bijeli luk vam daje snagu. Jedan čen bijelog luka ima 12 mg kalijuma, 5 mg kalcijuma i 100 sumpornih jedinjenja.

Bijeli luk je veoma koristan za pluća. Pomoćiće vam u prevenciji i liječenju respiratornih organa. Može čak spriječiti upalu pluća, bronhtis, zagušenja, kašalj i još mnogo toga.

Izvor: http://prirodni-lijek.info

Zahvaljujući njoj hiljade ljudi su zaboravili na naočare zauvek: Metoda uspostavljanja vida po Norbekovu

Foto: uspesnazena.com
Mirzakarim Norbekov je čovek, zahvaljujući kojem je ogroman broj ljudi širom sveta uspostavio svoj vid i zauvek se oslobodio naočara. Osnovni princip njegove metode je psihološko oslobađanje od navika smatrati sebe bolesnom, slabom, nemoćnom i nesigurnom osobom.

Ali, ne može se reći da se ova metoda oporavka vida zasniva isljučivo na autosugestiji. Norbekov je razradio seriju vežbi koje daju odlične rezultate u lečenju kratkovidosti, dalekovidosti i astigmatizma.

Ali, izlečenje bolesti kao što su katarakta, glaukom, optička atrofija i makularrna degeneracija ne treba očekivati, mada autor metode pokušava da dokaže efikasnost svoje metode i kod ovih oboljenja organa vida.

Izvodeći vežbe za oči po metodi Norbekova, neophodno je održavati mišiće : ispravljena ramena, ravna leđa i raditi sve sa osmehom i pozitivnim emocijama.

Ovu gimnastiku za oči autor preporučuje raditi u tri etapa: prva faza – izvođenje vežbi sa otvorenim očima, zatim- sa zatvorenim, i treća faza – mentalno ponavljanje.

U videu koji sledi videćete kako se pravilno izvode ove vežbe.

Pogledajte:

(Izvor: Uspesnazena)

MUŽ I DOKTOR U ŠOKU: VIDJELI ŠTO OVA TRUDNICA NOSI U TRBUHU I ONESVIJESTILI SE!

David i Julie dugo nisu mogli začeti dijete. Međutim, vijest njihovog pedijatra okrenula im je život za 180 stupnjeva. Doslovno su doživjeli šok kada je doktor rekao da će postati ponosni roditelji i to čak troje djece, odjednom!

Nakon tog prvog šoka, uslijedio je drugi koji je glasio kako su dvoje od troje djece koje je Julie nosila u trbuhu, jednojajčani blizanci.
Abraham, Brady i Christian rođeni su potpuno zdravi, ali samo zato što je njihova mama Julie u 19 tjednu trudnoće bila podvrgnuta operaciji, kako bi se stabilizirala opskrba krvlju dvaju blizanaca.
Naime, dječaci su dijelili isti krvotok, a u takvim situacijama postoji bojazan da jedan plod dobije više, a drugi premalo krvi, što može rezultirati smrću.

Svoj dolazak na svijet najavile su još dvije sestice blizankinje – Emily i Elza.

U samo dvije godine tako su od neplodnog para postali roditelji čak petoro djece.

Nakon godina iščekivanja, kažu kako su u šoku od sreće i da je to ludilo koje tek sada, kada im se djeca bliže svojim prvim rođendanima, polako pretvara u normalan nenormalan život s petoro malene djece.

recpetiza10.info

Prave heroine: Ovo znaju samo majke koje su porodile carskim rezom

Majčinstvo nikada nije lahko – to je posao koji iziskuje mnogo odgovornosti i truda, ali donosi i veliku nagradu.

Sve one majke koje su carskim rezom donijele svoje bebe na svijet zaslužuju da ponosno nose svoj “ožiljak sreće”. Za carski rez potrebno je mnogo hrabrosti i snage, i samo majka i žena može se sa tim nositi na herojski način, piše “Savršena“…

Ovo su tri stvari koje samo žene koje su prošle kroz carki rez mogu razumijeti.

Stoički podnose posljedice hirurške intervencije

Možda mislite da je carski rez uobičajna procedura, ali smatra se vrlo ozbiljnom operacijom koja nosi određene rizike i za majku i za bebu. Takođe, kako je veoma opasno da tokom porođaja budući otac ili ostali članovi porodice budu u operacionoj sali, žena mora skupiti hrabrost i proći kroz sve to potpuno sama.

Ne znaju da li je sve prošlo u najboljem redu dok ne napuste operacionu salu

U ovom slučaju, rizik se ne završava rođenjem bebe. Kao i kod svake operacije, doktori ne mogu znati da li je sve prošlo kako treba dok anestezija ne prestane da djeluje. Malo ko zna da je majka tokom carskog reza svjesna – ne osjeća bol, ali osjeća pomijeranje u sebi. To je jako neprijatan, invazivan osjećaj, i ako ga prije toga niste iskusili, može biti traumatičan.

Oporavak nakon carskog reza podnose kao prave heroine

Kada se beba rodi, cijeli svet majke okrenut je njoj i svoje obaveze ispunjava bez pogovora. Sve to zahtjeva organizaciju i promjene koje su često naporne. Bol i nelagodnost su neizbježni dio procesa oporavka nakon operacije. Ovo još više ojačava majke, koje zaboravljaju na bol i snagom volje koju posjeduju još više se posvećuju svom novorođenčetu.

Bez obzira koliko im je teško, one s osmijehom na licu i ljubavlju obavljaju sve svoje obaveze. Svaki neprospavan minut, svaka promjena pelena, svaki osmijeh i držanje bebe za ruku, kupanje i uspavljivanje, vrijedno je kada vidite da je beba mirno ušuškana u krevetac.

Aplaudiramo svim onim majkama koje su obilježene ožiljkom zbog kog nikada neće zaboraviti koliko su jake. Zato, nosite taj ožiljak sa ponosom i nemojte ga sakrivati, jer nema svaka žena privilegiju da ga ima.

Izvor: haber.ba

“Ubijte” SINUSNU INFEKCIJU za samo 20 sekundi sa ovim domaćim sastojkom!

Sinusitis, poznatiji kao sinusna infekcija, je oticanje ili upala tkiva obloge sinusa. To se dešava kada su sinusi ispunjeni tečnošću i klicama umjesto zraka.

Uobičajeni simptomi upale sinusa su:
glavobolje
pun nos
gubitak mirisa
kašalj ili zagušenja
umor
zadah
groznica

U ovom članku ćemo otkriti jednostavan lijek koji će vam pomoći da efikasno liječite ovu infekciju. Glavni sastojak ovog lijeka je jabučni ocat, koji je pun vitamina, minerala, antioksidanata i vlakana. Jabukovo sirće će vam pomoći pojačati imunološki sistem i poboljšati vaše sveukupno zdravlje, pišu “Narodni lijekovi“…

Potrebni sastojci:

1/2 šolje čiste vode za piće
1/4 šolje jabukovog sirćeta
1 kašika sirovog meda
1 kašika aleve paprike
1 cijeđeni limun

Priprema:

Kuhati vodu, a zatim sipajte u šolju. Dodajte jabukovo sirće u šolju i promiješati, onda neka se ohladi na sobnoj temperaturi. Nakon što se ohladi, dodajte med i biber i ponovo promiješati. Na kraju, dodajte limunov sok i dobro promiješati.

Za najbolje rezultate, popijte ovo rješenje na prazan želudac prije doručka i kasno u noć prije odlaska u krevet.

Izvor_zdravljeikuhinja.info